Čitaonica | Aktualnosti | Vrijeme na dva kotača

Astronomi u gradu ždralova

10.04.2016. | Nebojša Subanović

Prije nekih dva mjeseca dobio sam pozivnicu daruvarskog astronomskog društva Kumova slama da na njihovoj manifestaciji „Deset dana astronomije“ održim jedno znanstveno-popularno predavanje.

Naravno, poziv sam odmah prihvatio – teško žabu u vodu natjerati! I ono što sam ta dva mjeseca žarko priželjkivao je da ta dva dana, 5. i 6. travnja 2016., bude suho. Jasno vam je i zašto.

Nebo je ispunilo moje želje. Sredinom prijepodneva tog utorka Dragica, Teddy Biker Bear i ja krećemo put grada ždralova. Odlučio sam kako ćemo tamo preko Bjelovara, a nazad preko Kutine. Mjerenje putne kilometraže je pokazalo kako su te dvije rute gotovo jednako dugačke, ona bjelovarska je dulja nekih 6 kilometara.

Do izlaza iz Zagreba prolazimo kroz umjerenu gužvu, sasvim primjerenu tom dobu dana, a na autocestu prema Varaždinu počinje pravo zadovoljstvo. Držimo ugodnih 90-100 km/h – idealna autocestovna brzina za Dragicu. Kako čvor kod Cugovca nove brze ceste prema Križevcima nije završen, moramo kroz Vrbovec. Kad si na motoru, posve nebitno. Bitno je da se voziš.

Gledam rode kako sređuju svoja gnijezda, neka mogu biti stara desetljećima i imati masu od impozantne dvije tone. Takva su ipak rijetka.

Bjelovar. Samo prolazim i nastavljam prema Velikom Grđevcu i Končanici. Za Veliki Grđevac me veže podosta lijepih uspomena iz srednjoškolskih dana. Neke „morske“ ljubavi i neka „morska“ prijateljstva su bila iz Velikog Grđevca i Grubišnog Polja, pa sam u to vrijeme povremeno tamo svraćao i provodio predivne trenutke.

Ribnjaci Končanica. Ovoga puta ih zatičem prazne. Riblji restoran u duhu socrealizma, ali u kojem ste mogli pojesti izvrstan fišpaprikaš ili pohanog soma, je zatvoren. Prava tragedija za nas ljubitelje slatkovodne ribe.

I dok tako s tugom gledam u zatvoren restoran i prisjećam se svih fišpaprikaša koje sam tu pojeo, zvoni mobitel. Antun-Toni Boroš, daruvarski astronom i voditelj manifestacije Deset dana astronomije provjerava gdje sam i kad je čuo da tugujem ispred zatvorenog ribljeg restorana, zove me na ručak u Daruvaru.

Toni i ja se srećemo u jednom daruvarskom restoranu i uz čašicu travarice započinjemo ćakulu o svemu i svačemu. Najviše ga je zanimalo kakve ja to imam veze s Daruvarom i tako dobro poznajem taj kraj, ipak puno bolje od nekoga tko je samo letao tuda i slijetao na njihov sportski aerodrom. Ispričao sam mu kako je moj djed od 1963 pa do 1974 bio prota u Doljanima i kako sam tu dolazio za ljetne i zimske praznike, često i nekadašnje državne blagdane. Nakon izvrsnog roštilja i Staročeškog crvenog piva, Toni me vodi do Daruvarskih toplica koje su jedan od sponzora manifestacije.

Dakle, što reći o Daruvarskim toplicama? Sve najbolje! Predivno uređen hotel s depadansom u kojoj sam odsjeo i izuzetno gostoljubivo osoblje. Besprijekoran vrt.

Nakon kratkom odmora odlazim do Doljana, točnije odlazim na groblje gdje su mi pokopani otac, djed i baka. Opet silne emocije. Od sjećanja na dane provedene u Doljanima, do sjećanja na oca.

Odlučujem odvesti se do obližnjeg Šibovca gdje slikam staru seosku školu u kojoj je moja pokojna baka radila kao učiteljica. Ispred škole, u granama starih jela, spomenik antifašističkoj borbi s likom partizana. Zapušten, ali, začudo, čitav!

Vraćam se u Daruvar, parkiram Dragicu i odlazim pješice do centra, udaljenog doslovno 5 minuta hoda od mog hotela. Putem nailazim na meteorološki stup!

 

Nisam imao pojma kako ga ima i Daruvar. Uživam u miru glavnog trga grada ždralova. Nema gradske užurbanosti, sve se odvija polako.

Nakon kave s Tonijem i njegovim klupskim kolegom Nenadom Šironjom, inače i pasioniranim maketarom, te profesorom čije ime nažalost nisam zapamtio, odlazimo do Hrvatskog doma gdje se tijekom Deset dana astronomije održavaju večernja predavanja.

Ove godine se manifestacije Deset dana astronomije održava po sedmi puta što znači kako je našlo svoju vjernu publiku. Uz predavanja na koja pozivaju stručnjake koji o astronomiji imaju što reći, članovi kluba organiziraju i noćno motrenje neba teleskopima. Zaista vrijedo svakog poštovanja i pohvale!

Nakon predavanja, gdje drugdje nego na večeru.

Ne spavam baš najbolje – ovisnik sam o svom krevetu, a i večera je bila obilna i dosta kasno.

Ujutro u hotelskom restoranu izvrstan i obilan omlet sa sirom. I, koliko mi se učinilo bijela kava od Divke! Izvrsno! Nakon toga još jedna kava s Tonijem i Nenadom, pakiranje te opet izlazim na cestu.

Prolazim kroz Doljane i nastavljam prema Pakracu i Lipiku. U Pakracu tragovi zadnjeg rata.

U selu Međurić me svladava umor i odlučujem popiti kavu. Pokraj lokalne birtije spomenik antifašističke borbe. Partizan s puškom u ruci još ponosno stoji ali ploče s posvetom više nema. Unuci izbrisali svoje djedove.

Kava katastrofa i nastavljam do Kutine gdje se priključujem na autocestu za Zagreb. Ipak je to bilo puno događaja i uzbuđenja za prvo ovosezonsko putovanje.