Čitaonica | Aktualnosti | Vrijeme na dva kotača

Lokvarskim krajem

16.05.2017. | Nebojša Subanović

Zadnjih 30-tak godina Lujzijanu sam odvozio stotinjak puta, i svaki put sam se, na onom zavoju gdje pukne pogled na Lokvarsko jezero, poželio spustiti do njega i pogledati ga izbliza. Ove nedjelje nastupio je taj dan!

Vremenska prognoza nije bila baš obećavajuća – nestabilno uz povremene lokalne grmljavinske pljuskove. No, kako kaže uzrečica, tko na motoru nije pokisao, taj se na motoru nije ni vozio. Dobro, čuo sam nekoliko njenih verzija, za svaku prigodu po jednu, ali ova je trenutno primjerena.

Po sunčanom vremenu Đurđica, Teddy Biker Bear i ja izlazimo na autoput prema Karlovcu, dok Dragica ispod nas moćno grabi kilometre.

U Karlovcu silazimo s autoputa i u Dugoj Resi nastavljamo Lujzijanom. I opet se pokazuje kako je general Filip Vukasović bio pravi majstor u projektiranju planinskih cesta. Klizimo kroz zavoje dok nas ljuti bajkeri pretiču, neki tako da se ježim pri njihovu prolasku.

“Pit stop” je, naravno, Miki Maus u Severinu na Kupi. Iako glazba više odgovara vatrogasnoj zabavi, kava opravdava zaustavljanje baš tu.

Preko puta gledamo grupu onakvih ljutih bajkera, uglavnom svi stariji od mene, kako se spremaju nastaviti, vjerojatno put Grobnika.

A ispred nas zid oblaka! Tamo trebamo krenuti!

Kako rekoh na početku, tko na motoru nije pokisao… Sjedamo na Dragicu i krećemo prema Lokvama.

Putem nas prate škuri oblaci.

U Kupjaku nekoliko kapi kiše, no nezaustavljivo napredujemo dalje!

Oko 4 kilometra od izlaska iz Delnica silazimo s Lujzijane i nastavljamo prema Lokvama. I moj prvi ulazak u Lokve u životu. Tipičan goranski gradić u kom dominiraju strmi krovovi koji nedvojbeno govore o tome koliko ovdje zimi padne snijega, a prava brda drvenog ogrijeva o tome koliko zima traje!

Vozikamo se glavnom ulicom i povremeno zastajkujemo kako bismo napravili pokoju fotografiju.

Spomenik borcima NOB-a i Španjolskog rata.

Na izlazu iz Lokvi i putem prema Lokvarskom jezeru susrećemo dva Lokvaranina na traktoru oldtajmeru.

Iza ova dva kršna Goranina i njihovog oldtajmera puca pogled na branu umjetnog jezera. To je cilj našeg putovanja!

U dokumentima tog vremena stoji da je na izgradnji brane sudjelovalo više stotina radnih brigada u kojima je bilo 27 tisuća dobrovoljaca. No, bez obzira na njihov broj, izgradnja takve brane, kakva je do tada u cijelom svijetu postojala samo na Filipinima, bila je pravi pothvat. Unatoč složenosti i težini posla, omladinci su čak prije roka izgradili branu visoku 48m, koja tamo stoji i danas.

Današnjim mladim generacijama pojam omladinskih radnih akcija posve je nepoznat. Ideja dobrovoljnog besplatnog rada za dobrobit društva  bila je osnova izgradnje Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata. Tako su izgrađene mnoge prometnice, mostovi, nasipi, a zadnja takva velika akcija u Hrvatskoj  bila je izgradnja sportsko-rekreacijskog centra Jarun u Zagrebu za potrebe Univerzijade 1987. godine.

Pogled s brane otkriva pravu ljepotu ovog umjetnog jezera.

Parkiramo Dragicu ispred jedinog ugostiteljskog objekta uz jezero. A u pozadini predivni kumulusi kongestusi! Čovječe, ne hodaj mali ispod oblaka!

Ovdje su i upute za ribiče zanimljive! Najviše mi se sviđaju prve dvije stavke iako sam ljubitelj slatkovodne ribe.

Spuštamo se prema jezeru….

… a s obale gledamo branu i kumulonimbus u pozadini.

Jeste li znali da jedan prosječan kumulonimbus može sadržavati dva do deset miliona tona vode i leda?

Kako je jedini restoran u blizini brane bio zauzet privatnom zabavom, krećemo prema Zelinu Mrzlovodičkom u potrazi za bilo kakvim ugostiteljskim objektom.

Nalazimo ga na ulazu u Mrzlu Vodicu.

Okrepa uz Đurđicine sendviče, bezalkoholno pivo i kavu. U blizini je još jedan spomenik borcima NOB-a i žrtvama fašističkog terora.

Krećemo doma zmijugajući između lokalnih pljuskova. Kraće zaustavljanje u Miki Mausu dok s lijeva i desna grmi, no mi ostajemo suhi!

Ovoga puta preskačemo završnicu u BBF-u, no obećajemo si da nećemo nikada više.