Čitaonica | Aktualnosti | Vrijeme na dva kotača

Ni slatko ni slano

31.07.2015. | Nebojša Subanović

Ljetni dani kao stvoreni su za vožnju. Onu na dva kotača, naravno. A kad si na obali i dosta ti je kupanja i plavih dubina, vrijeme je za novu dozu ceste i istraživanja.

Znate li koje je najveće prirodno jezero u Hrvatskoj? Ja nisam znao dok nisam malo progooglao! To je Vransko jezero kraj Biograda. Namjerno spominjem Biograd jer postoji još jedno Vransko jezero u Hrvatskoj, ono na otoku Cresu.

Danas Dragici i meni društvo pravi Đurđica te negdje u kasno prijepodne svo troje krećemo Rampadom iz Dikla put Ninske ceste, ali u smjeru Zadra. Nastavljamo zadarskom obilaznicom s koje se pruža pogled na najljepši grad na Jadranu te Ugljan i Pašman u pozadini. Dolaskom na Jadransku magistralu, koja se tu zove nekako drugačije, no stvarno je dio magistrale, pratimo putokaze za Šibenik. Ubrzo izlazimo iz grada, ali kao da i nismo jer se redom nižu mjesta koja su nekad bila izolirana sela, a danas većinu njih dijele samo ploče s nazivima. To zahtijeva i dodatan oprez u vožnji, posebno ako ste agresivniji vozač, što ja nikako nisam. Više sam „easy rider“.

Prolazimo skretanje za Biograd i tu praktično prestaje kontinuirana naseljenost uz magistralu. Još pet-šest kilometara i dolazimo do skretanja za Pakoštane i Vransko jezero. Nakon silaska s magistrale, skrećemo desno prema jezeru. Kratka vožnja lokalnom cestom i parkiramo se u hladu velikih borova u sklopu kampa.

Vransko jezero za mene ima i vrlo važno povijesno-emotivno značenje. Moj pokojni otac, strastveni ribič, vrlo često nas je za vrijeme godišnjih odmora u Diklu vodio na izlete na Vransko jezero i ti izleti su se duboko urezali u moje sjećanje. Jednim dijelom zbog predivne, divlje prirode, a većim dijelom zbog druženja s ocem. Iako me pecanje nikad nije zanimalo, niti se moj otac baš puno trudio da me zainteresira za tu aktivnost, zdušno sam mu mijesio kruh koji je stavljao na udice ili je njime pothranjivao ribe. Čak sam i sam pokušavao pecati, no bez nekih rezultata. Više su me zanimale bjelouške.

Ovo jezero dugo je 13,6 i široko 2,2 kilometra te duboko 2 do 5 metara. Ono je zapravo kraško polje ispunjeno vodom koje se puni iz nekoliko izvora te potokom Skorobić, a na svom južnom kraju spojeno je umjetnim kanalom – Prosikom, s morem. Ta veza s Jadranskim morem čini vodu Vranskog jezera boćatom, dakle, blago zasoljenom. Navodno je to razlog zašto tamo nema komaraca. Slanost vode je ipak dovoljno mala da u jezeru žive slatkovodne ribe od koji su neke lagano mutirale te su, na primjer, šarani vretenastiji i manje masni nego obični šarani. Možda najpoznatiji stanovnik Vranskog jezera je jegulja kojoj boćata voda izgleda izvrsno odgovara. Valja tu još spomenuti i somove koji znaju doseći i gigantske razmjere.

Područje jezera i okolice danas je park prirode što znači da su ljudske aktivnosti tamo ograničene. Uza to je i ornitološki rezervat gdje se gnijezdi 235 vrsta ptica.

Ukoliko namjeravate švrljati obalama i okolicom Vranskog jezera morate imati na umu kako je jedan dio terena uz samo jezero i dalje miniran pa se valja raspitati koja su to područja.

Nakon kave u restoranu, Đurđica i ja odlazimo do malog mulića u obliku slova L na kojem naviru sjećanja.

Mulić se nije promijenio svih tih 40-tak godina od kada sam zadnji puta s ocem bio na njemu. Dolazio je moj otac i poslije na Vransko jezero, ali ja više nisam jer eto, bio proradio pubertet i ostalo, koji me usputbudirečeno, drži i sada. Dok hodam mulićem osjećam miris starog, već malo ukiseljenog kruha što sam ga gnječio razmekšanog boćatom vodom Vranskog jezera, miris slatkovodne ribe …

Opija nas miris borovine dok šećemo kroz dobro popunjen kamp i komentiramo kako more ipak nije sve što čovjeka može privući na godišnjem odmoru. Jesu li to sve strastveni ribiči? Ili ljudi koji naprosto žele nešto drugo? Nebitno.

Izlazimo na lokalnu cestu i laganom vožnjom uz jezerski šaš vozimo prema mjestu Vrana.

Ulazimo u Vranu. Ono zbog čega dolazimo je arhitektura. I to neobična za ove geografske širine. Radi se o Maškovića hanu, najzapadnijem spomeniku svjetovne turske arhitekture u Europi.

Han je u vrijeme Osmalijskog carstva bio turska varijanta današnjeg motela – svratište za putnike namjernike. Međutim, ovaj han je trebao biti i mjesto gdje je obitelj Jusufa Maškovića trebala provesti ono što bismo danas smatrali njegovom penzijom.

Jusuf Mašković je kao dječarac iz siromašne vranske obitelji završio u Istambulu, zapravo Carigradu, te svojom odanošću i vještinom postao zapovjednik Turske vojske. Han je počeo zidati 1644. godine u namjeri da tamo proživi starost. No u Vranu se nikada nije vratio. Optužen za neku spletku, po nekima posve nevin, zadavljen je na carskome dovru 30. siječnja 1646.

Gradnja hana prestaje i preuzima ga Turska vojska koja ga djelomično sređuje za svoje potrebe te koristi do 1699. kada je taj kraj oslobođen od Turaka. Han tada dolazi u ruke obitelji Borelli koja upravlja Vranskim feudom od 1752. do 1881. Nakon toga, u još uvijek nedovršenom hanu žive potomci borellijevih predradnika, obitelj Pelicarić te zahvaljujući njima han biva očuvan do današnjih dana.

Krajem prošlog desetljeća Republika Hrvatska dobiva financijska sredstva Europske Unije za restauraciju hana. Tako je han, započet davne 1644. godine, završen nakon 371 godinu – 2015. godine!

Obilazak hana nam govori o visokoj civilizacijskoj razini Osmanlijskog carstva. Han ima dva dugačka objekta sa sobama, restoran ali i kupatilo! Očito je higijena bila na visokoj razini!

Prema riječima čovjeka koji nas je vodio hanom, han bi trebao biti otvoren za javnost u rujnu ove godine te na kraju postati ono što je i trebao biti – han, svratište za putnike namjernike, ali i dobiti dodanu vrijednost te postati cilj putovanja, turističko odredište.

Na cesti preko puta hana nalazi se uređen izvor vode koji tko zna od kada više nije u funkciji, nažalost na njemu „znak“ moderna vremena.

Nedaleko hana su ostaci srednjovjekovne utvrde.

Pogled na putni brojač kilometara govori da moramo na benzinaru pa krećemo put Benkovca. To me veseli jer obožavam cestu između Benkovca i Zemunika Donjeg. Podsjeća me na pustinjske ceste iz američkih filmova – kao stvorene za Dragicu.

Od Zemunika Donjeg do magistrale česti tragovi Domovinskog rata …

Magistrala kao magistrala, puna turista, dostavnih vozila, kamiona, no uz dosta opreza i strpljenja dolazimo do skretanja za obilaznicu te Ninskom cestom stižemo do zadarske škavacere gdje skrećemo lijevo put Dikla.

Iza nas je još jedno divno putovanje na dva kotača kojemu nije mogla naškoditi ni vrućina ljetnog dana.