Čitaonica | Aktualnosti | Zanimljivosti

Umjetno djelovanje na vrijeme – od stvarnosti preko mašte do teorija urote: 2. dio

16.03.2017. | Nebojša Subanović

Onaj tko bi vladao vremenom, vladao bi svijetom. Ako nitko do sada to nije rekao, bit će mi čast da se ta izreka pripiše meni. Srećom, takav još ne postoji.

U ovom nastavku serijala o umjetnom djelovanju na vrijeme govorim o namjernim utjecajima na vrijeme. Ljude je oduvijek golicala ideja da kontroliraju vremenske prilike i prilagođavaju ih svojim potrebama. U početku se to svodilo na vradžbine i razne obredne rituale, no s vrlo malom učinkovitošću. Razvijem znanosti i tehnologije te sve većim razumijevanjem prirodnih mehanizama koji upravljaju vremenskim prilikama, ljudi su počeli sve uspješnije djelovati na vrijeme.

Motivi namjernog utjecaja na vrijeme mogu se svesti u dvije kategorije: modifikacija ili zaustavljanje prirodnih vremenskih procesa te kreiranje novih vremenskih procesa.

Najpoznatiji namjerni utjecaj na vrijeme je obrana od tuče. Mogli bi reći kako je to i prvi operativni pokušaj utjecaja na vrijeme koji je danas poprilično uobičajen u većem dijelu svijeta.
Obrana od tuče je u svojoj ideji vrlo jednostavna – proizvesti velike kapljice vode koje će ispasti iz olujnog oblaka prije nego se zalede. U tu svrhu se u olujni oblak ubacuju higroskopske čestice, čestice načinjene od tvari koje na sebe vrlo rado vežu vodu. Najčešće se radi o srebrnom ili olovnom jodidu. Postoji nekoliko načina ubacivanja higroskopskih čestica u oblak, najčešće se to radi raketama, rjeđe zemaljskim raspršivačima, a najrjeđe, iako je najefikasnije, zaprašivanjem iz aviona.

Projekt Cirrus, 1946.

Prvi poznati pokušaj utjecaja na vrijeme je bio 13.11.1946 kada je iz aviona bačeno u pothlađeni oblak tipa stratus 1,4 kg suhog leda što je izazvalo padanje snijega. Tijekom jedne i pol godine nakon tog pokušaja obavljeno je još 37 eksperimentalnih letova unutar olujnih oblaka, squall linija – linija olujnih oblaka te iznad tornada.

Organizatori tog eksperimenta su bili US Army, Navy i Air Force te General Electric, a voditelj projekta je bio nobelovac Dr Irving Langmuir. Rezultati su bili obećavajući.
Nažalost, kod pokušaja djelovanja na uragan, koji se u listopadu 1947 kretao u smjeru istoka 350 km od obale Floride prema Atlantiku, projekt Cirrus je doživio fijsako.
Nakon što je u uragan ubačeno oko 36 kg suhog leda, uragan je promijenio smjer i počeo se vraćati prema istočnoj obali US-a na koju je udario s vjetrovima od 140 km/h.

Projekt Stormfurry (1962-83)

Projekt je imao za cilj slabljenje tropskih ciklona zasijavanjem iz zraka srebrnim jodidom. Organizator je bila Vlada Sjedinjenih Američkih Država.
Hipoteza je bila jednostavna: srebrni jodid će unutar oluja izazvati zaleđivanje prehlađenih kapljica vode te narušiti unutrašnju strukturu uragana.

Hipoteza se pokazala pogrešnom. Utvrđeno je kako većina uragana nema dovoljno prehlađene vode da bi zasijavanje imalo nekog efekta.
Dodatno je utvrđeno kako uragani sami po sebi dožive strukturalne promjene koje su se željele postići projektom pa je time i njegova uspješnost dovedena u pitanje jer uočene promjene imaju i prirodno objašnjenje.
Zadnji je let obavljen 1971. godine, a projekt je službeno zatvoren 1983.

Projekt Popeye (20.03.1967-5.06.1972)

Projekt Popeye je prvo u povijesti čovječanstva poznato korištenje meteorologije u ratne svrhe. Naravno, njegov je organizator bila Vlada Sjedinjenih Američkih Država, a sprovodio se tijekom Vijetnamskog rata.
Ideja je opet bila jednostavna: tijekom monsunskog perioda pojačati ionako obilne oborine kako bi se onemogućio ili barem drastično usporio i smanjio kopneni transport sjevernovijetnamske vojske. S tim ciljem, tijekom monsunskih razdoblja 1967.-1972. su se ogromna područja Sjevernog Vijetnama zasijavala srebrnim i olovnim jodidom.

Projekt, ili bolje reći vojne operacije, je provodio 54. Weather Reconnaissance Squadron avionima C-130 Hercules te su obavljene 2.602 misije sa 47.409 zasijavanja oblaka što je koštalo oko 22 miliona US$. Smatra se kako je projekt Popeye bio uspješan.

Postoji još nekoliko, možda manje poznatih, ali ne i manje važnih ili zanimljivih projekata sa sličnom ili jednakom tehnologijom.

Jedan od njih je zasijavanje higroskopnim česticama pojedinih dijelova teritorija SAD kako bi se oslabilo djelovanje oluja. Sprovodi se od 50-godina prošlog stoljeća sa sumnjivom učinkovitošću.

1986, nakon havarije u nuklearnoj elektrani Černobil, sovjetsko ratno zrakoplovstvo je uspješno stvaralo kišne oblake iznad Bjelorusije kako bi se isprale radioaktivne čestice koje su vjetrovima bile nošene prema Moskvi. Danas je slučaj na međunarodnom sudu jer Vlada Bjelorusije, zbog toga što su mnogi stanovnici Bjelorusije bili ozračeni zbog radioaktivnih oborina, taj akt zasijavanja smatra kriminalnim djelom. Tehnologija je već dobro poznata: zasijavanje oblaka higroskopnim česticama.

2008. za vrijeme Olimpijskih igara u Pekingu, Kina je za zasijavanje oblaka imala spremno 30 aviona, 4000 raketa i 7000 protuzračnih topova. I naravno kako tijekom Igara na Peking nije pala kap kiše, čakštoviše, ta dva-tri tjedna nad Pekingom je bilo uglavnom vedro. Ne znamo što su o tome mislili stanovnici regija u okolici Pekinga.

Slično se ponovilo i 2012 tijekom Olimpijskih igara u Londonu.

Ovakvih eksperimenata je sigurno bilo još, no o njima se malo zna jer su im posljedice uglavnom bile negativne ili sumnjivog uspjeha. Jedan od manje poznatih slučajeva, vjerojatno i onih koji bi se rado zaboravili je bio pokušaj rashlađivanja Gvinejskog zaljeva, zaljeva na ekvatorijalnom dijelu istočnog Atlantika, mjesta na kojem se rađaju uragani koji u konačnici završe na srednjo i sjevernoameričkoj obali. Zasijavanjem tog područja higroskopnim česticama stvaralo se više oblaka nego je uobičajeno, Gvinejski zaljev se slabije grijao i uragana je te sezone bilo značajno manje. No, slabije zagrijavanje Gvinejskog zaljeva je promijenilo globalno strujanje nad cijelim Atlantikom, a time i nad sjevernoameričkim kontinentom. To je pak rezultiralo većim prodorima vlažnog i nestabilnog zraka s Pacifika nad područje juga SAD te povećanom pojavom tornada koji su napravili veću štetu nego bi bila od uragana koji bi prirodno dolazili do Istočne obale.

U idućem nastavku ću govoriti o maštovitim idejama upravljanja vremenom i klimom.

Želite li pročitati prvi dio teksta, kliknite ovdje.