Čitaonica | Meteorologija

Klimatske promjene

14.09.2010. | Đurđica Marković

Sa svih strana bombardirani smo pričama o klimatskim promjenama. Što nam se ustvari događa s planetom,  možemo li utjecati na promjene za koje mnogi tvrde da su neizbježne? Pokušali smo za vas odgovoriti na najčešća pitanja o klimatskim promjenama, što ih uzrokuje, kako utječu na živi svijet, koja skupina živih bića je najugroženija i kako se u svakodnevnom životu brinuti za jedinu nam Zemlju.

Klima Zemlje se neprestano mijenja. Ima svoje prirodne ‘uspone i padove’. U prošlosti su se prirodno izmjenjivala topla i hladna razdoblja, no danas na promjenu klime utječe čovjek.

Promjene koje su se dogodile u posljednjih 100 godina, i posebice one koje slijede, direktno su pod  ljudskim utjecajem.

Pod pojmom klimatske promjene najčešće se misli na porast temperature na površini Zemlje te posljedice koje to nosi.

Efekt staklenika
Ljudski utjecaj se najviše očituje u efektu staklenika. Pri spomenu efekta staklenika misli se na povećanje srednje temperature na površini Zemlje. Efekt staklenika se odnosi na emisiju plinova koji zagrijavaju Zemlju, a najveći proizvođač tih plinova je čovjek i industrija.

99% Zemljine atmosfere je građeno od dušika i kisika, no ti plinovi ne utječu na reguliranje klime. Klimu na Zemlji reguliraju plinovi koje se nalaze u tragovima, poznati kao staklenički plinovi. Iako su u atmosferi u vrlo malim količinama, njihov utjecaj na klimu je vrlo velik.

Život na Zemlji se održava toplinom od Sunca. Dio energije na putu od Sunca do površine Zemlje se već na vrhu atmosfere reflektira natrag u svemir dok samo dio prolazi kroz atmosferu i dolazi do površine Zemlje, a dio energije se apsorbira na česticama u atmosferi. Energija koja dopire do tla zagrijava Zemljinu površinu i temperatura na Zemlji raste te Zemlja sama počinje zračiti toplinsku energiju natrag u atmosferu. Ta energija ima drukčiju valnu duljinu i dio energije se apsorbira u atmosferi. Energija se najlakše zadržava u atmosferi na česticama vodene pare, ugljičnog dioksida, metana i didušikovog oksida, dakle, na stakleničkim plinovima. Kada ove čestice apsorbiraju energiju, one same počnu titrati i zračiti energiju koja se potom vraća na površinu Zemlje i dodatno je zagrijava. 30% energije koju zrače pobuđene čestice stakleničkih plinova se vraća na Zemlju. Dakle, što više stakleničkih plinova ima u atmosferi, oni apsorbiraju više energije koju bi Zemlja inače gubila i ponovno je vraćaju na tlo i tako se toplina zadržava unutar atmosfere i povećava se temperatura na Zemlji.

No staklenički plinovi imaju i svoju dobru stranu. Staklenički plinovi održavaju srednju temperaturu Zemlje na 15°C, da njih nema, na Zemlji bi temperatura bila -18°C pri čemu život ne bi bio moguć. No povećane količine tih plinova nikako nisu dobre.

Ozon i halokarboni (spojevi koji sadrže ugljik) također utječu na efekt staklenika. Jedan od najopasnijih spojeva koje proizvodi čovjek su fluorougljici (nalaze se u rashladnim uređajima) koji direktno uništavaju ozon. Od industrijske revolucije, čovjekove aktivnosti su rezultirale povećanjem prirodnih stakleničkih plinova, posebno ugljičnog dioksida.

Kakva nas budućnost čeka?

U 90-im godinama prošlog stoljeća se smatralo da čovjek ima primjetan utjecaj na klimatske promjene, no već 2001. je donesen zaključak da su promjene u klimatskim obilježjima u posljednjih 50 godina uvelike uzrokovane ljudskim utjecajem.

U posljednjih 300 godina temperatura na Zemlji je narasla za 0.7 stupnjeva, od toga 0.5 stupnjeva samo u 20. stoljeću. 4 od 5 najtoplijih godina otkad postoje mjerenja bilo je u 90-ima prošlog stoljeća dok se broj hladnih dana gotovo prepolovio.

Do kraja 21. stoljeća se očekuje porast srednje temperature na Zemlji za od 1.4 do 5.8 stupnjeva. Porast temperature bi mogao uzrokovati promjenu oborinskog režima te porast morske razine. Do sredine 21. stoljeća bi se zimske oborine na sjevernoj hemisferi u umjerenim širinama mogle povećati. Za to vrijeme se u Africi, Australiji, središnjoj Americi očekuje smanjenje količine oborine. U tropima se također očekuje povećanje količine oborine. Smatra se da će zapadni dio Antarktika potpuno nestati do kraja stoljeća što bi moglo rezultirati enormnim povećanjem razine mora. Očekuje se više vrući (veća vjerojatnost za suše) i manje ledenih dana, te intenzivniji oborinski događaji. Globalno zatopljenje će se najviše osjetiti u umjerenim širinama i na polovima dok će manjih promjena biti u tropima. I dosad razorne meteorološke pojave postat će još razornije. Uragani će biti jači, s jačom oborinom i jačim vjetrom. No znanstvenici nemaju odgovor na pitanje što će se dogoditi s grmljavinskim olujama i tornadima, pretpostavlja se da će ih biti više i da će biti jači. Također se očekuje jačanje azijskog monsuna te olujnih uspora, osobito na području Sjevernog mora.
Velike poplave su se dosad javljale svakih otprilike 100 godine, u budućnosti se očekuje da će se javljati svakih 20 godina. Ako se otopi zapadni dio Antarktika, razina mora bi mogla porasti za 5-6 metara, dok je u posljednjih 100 godina porasla za 10-20 centimetara, no topljenje leda na Antarktiku je najgori mogući scenarij.
Slika lijevo prikazuje dramatično topljenje leda na Arktiku u posljednjih 20 godina. Golim okom je uočljivo da se površina leda drastično smanjila. Očekuju se i promjene u Golfskoj struji, odnosno njeno slabljenje i konačno nestanak. Poznato je da Golfska struja održava sjever Europe toplijim i pogodnijim za život.

 Topljenje ledenjaka je izvjesno. Oni nestaju ako u zimi padne manje snijega nego što ga se otopi tijekom ljeta. Ledenjaci nestaju diljem svijeta, no znanstvenici su posebno zabrinuti za ledenjake na Aljasci. U posljednjih 50 godina na Aljasci je nestalo tisuće kubičnih metara leda.

Iako će porast temperature na Zemlji utjecati na topljenje leda na polovima i Grenlandu, ne očekuje se da će to podići razinu mora. Razinu mora će naglo podići topljenje ledenjaka na kopnu koji će se otopiti u vrlo kratkom vremenu. Uslijed porasta razine mora, mnogi će mali otoci u oceanima jednostavno nestati. Potopljene dijelove otoka imamo i danas. U rimsko doba razina mora je bila niža za oko 1 metar i porastom razine mora mnoge rimske građevine su potopljene (primjer na Brijunima, na otoku Krku…).