Čitaonica | Meteorologija

Oblaci koje rijetko viđamo

09.08.2009. | Đurđica Marković

Uz cijelu paletu oblaka koje viđamo svaki dan, postoje i oni malo manje poznati no koji svojom zapanjujućom pojavom zaustavljaju dah i ostaju zauvijek urezani u pamćenje. Predstavit ćemo neke od njih!

Sedefasti oblaci

Također znani kao polarni stratosferski oblaci. Nastaju u stratosferi na visini od 15-25km daleko iznad nama poznatih oblaka. Pojavljuju se i do 2 sata nakon što padne mrak ili pred zoru. Nazivaju se sedefastima jer njihova površina svijetli predivnim sedefastim sjajem. To je posljedica difrakcije sunčeve svjetlosti na kristalićima leda od kojih je oblak sastavljen, a sunčeva svjetlost na tim visinama dopire s druge strane planeta, ispod našeg horizonta. Najčešće se pojavljuju u polarnim područjima (i naziv polarni to govori) zimi, u Skandinaviji, Aljasci, sjevernoj Kanadi, no primjećeni su i u Engleskoj i Škotskoj. Nastaju u polarnim područjima jer za njihov nastanak su potrebne temperature oko -78 stupnjeva Celzijusa, a u drugim područjima stratosfera se rijetko ohladi na tu temperaturu, no moguće je prilikom jakih oluja ili vjetrova u troposferi. Koliko god lijepi bili ti oblaci, njihova pojava utječe na uništavanje ozona i na stvaranje ozonskih rupa.

Mamatus oblaci

Mamatusi su vrsta oblaka koju se može vidjeti i u našem podneblju. Izgledaju kao izbočine koje vise sa baze glavnog oblaka, podsjećaju na ženske grudi po čemu su i dobili ime (mammatus (lat.)= dojka). Nastaju u zraku koji tone, najčešće ispod kumulonimbusa, nakon oluje. Iako izgledaju opako, znače da je oluja već prošla. S obziraom da je u njihovom okruženju smicanje vjetra jako veliko, opasni su za zrakoplove. Većinom su sastavljeni od leda, ali moguća je i kombinacija leda i vode. Najčešće su vezani uz nakovanj kumulonimbusa, no mogu se vidjeti i ispod altokumulusa, altostratusa, stratokumulusa te cirusa.

U našoj Meteo Galeriji pogledajte kako izgledaju mamatusi nakon oluja u Hrvatskoj.

Noćni svijetleći oblaci

Najviši oblaci na nebu! Također poznati kao polarni mezosferni oblaci, nastaju u mezosferi na visini od 82 do 102km. Svijetle iz istog razloga kao i polarni stratosferski oblaci, jer reflektiraju sunčevu svjetlost s druge strane planete. Mogu se vidjeti samo u ljetnom dijelu godine između 50 i 65 stupnja i sjeverne i južne geografske širine. Na većim širinama se ne mogu vidjeti jer noću nije dovoljno mračno. Po obliku su vrlo slični cirusima, ali sa plavkastim i srebrnim odsjajem. Sastavljeni su od kristalića leda koji dospiju u te visine pomoću težinskih valova.

Kelvin-Helmholtzovi cirusi

Ova vrsta oblaka je rijetko primjećena i to samo zbog svog kratkog trajanja. Kad nastanu traju svega minutu-dvije i tada nestanu. Nastaju na visini od oko 5km. Izgledaju kao tanka horizontalna spirala ili kao valovi. Uvjet za njihov nastanak je Kelvin-Helmholtzova nestabilnost. Nestabilnost koja nastaje zbog smicanja između dva sloja zraka različitih brzina i gustoće. Sastavljeni su od kristalića leda kao i svi ostali oblaci iz porodice cirusa.

Lentikularis

Punog imena altokumulus lentikularis. Nalikuje letećem tanjuru pa su mnogi pri susretu sa ovim oblakom pomislili na NLO, no to je samo stacionarni oblak u obliku leće. Nastaje na krijestama planinskih valova, kada stabilan vlažan zrak struji preko planine ili lanca planina, a sastavljen je od kapljica vode. Piloti ga izbjegavaju jer pojava lentikularisa ukazuje na postojanje planinskog vala koji ima svoje krijeste (na njima nastaju oblaci) ali i dolove što uzrokuje turbulenciju i rotore. No letači u jedrilicama ih vole, razlog je taj što su uzlazna strujanja na nekim djelovima vrlo jaka a to im pogoduje da se jedrilice dignu u još veće visine.

Od svih ovih oblaka u našem podneblju najčešće se mogu sresti mamatusi i lentikularisi. Možda neće izgledati kao na prikazanim slikama, ali oštro oko će ih primjetiti i možda zabilježiti fotoaparatom te nam ih poslati da ih objavimo u Meteo Galeriji…