Čitaonica | Meteorologija | U korak s vremenom | Zanimljivosti

Umjetno djelovanje na vrijeme – od stvarnosti preko mašte do teorija urote: 3. dio

24.03.2017. | Nebojša Subanović

Mmmmmm … mašta moja …! Usudio bih se reći kako je ljudska mašta vrlo skromna u usporedbi s onim što sve ljudima može pasti na pamet kad je u pitanju upravljanje vremenskim prilikama.

Motivi su uglavnom slični onim stvarnim utjecajima na vrijeme no načini su sasvim druga priča.

Jedan od prvih maštovitih pokušaja kratkotrajnog i lokalnog djelovanja na vrijeme bili su zvučni topovi protiv tuče!

Pojavili su se početkom 20. stoljeća, no kako nema podataka o efikasnosti, a nema ni njih samih, možemo lako zaključiti kolika je bila.

Razvoj tehnologije je tako razbuktavao ljudsku maštu sve do današnjih dana. Jedan od zadnjih maštovitih načina djelovanja na vrijeme je pokušaj stvaranja kiše iz vedra neba. Mnogim zemljama bi ovo bilo kao „dar s neba“ no… no to ne znači da se u javnosti nije pojavila priča o firmi Meteo Systems koja je navodno u pustinji Saudijske Arabije proizvodila kišu pomoću iona.

Teško je povjerovati da je ova metoda ikada bila sprovedena u život, a pogotovo bila učinkovita jer Saudijska Arabija ima otvoren godišnji natječaj za najbolje tehničko rješenje za proizvodnju kiše teško oko 1,5 miliona US$. Godišnje, naravno. Jesu bogati, ali kad bi već imali učinkovito rješenje, ne vjerujem da bi se razbacivali tolikim novcima za neko novo rješenje …

U zadnjih četvrt stoljeća ništa ne može proći bez klimatskih promjena! Ne znam otkuda tolika opčinjenost održavanjem klimatskog statusa quo, no jedini status quo koji ja volim je Status Quo. Malo je onih koji praše tako dobar rock’n’roll.

Kako god, i tu ima maštovitih „rješenja“.

Jedno od vrlo maštovitih rješenja zaustavljanja ili ublažavanja klimatskih promjena je smanjenje insolacije (dotoka sunčevog zračenja do površine Zemlje) pomoću 16·1012 ogledala u Zemljinoj orbiti.

Eh… autor, astronom Roger Angel, ne navodi kako bi se kontrolirala tolika ogledala, kako bi ih se štitilo od meteora, a ni kako bi se tolika količina ogledala dopremila na to mjesto.

Ima toga još, ovaj slučaj je posebno značajan jer je njegov idejni autor bio dovoljno bogat da ga i sprovede u djelo!
U srpnju 2012. godine kalifornijski biznismen Russ George sa svoje je jahte u Pacifik, zapadno od Kanade, izbacio oko 100 tona željezne prašine, kako bi povećao razmnožavanje fitoplanktona koji su najveći konzument CO2 na zemlji.
Eksperiment je napravljen bez znanja i podrške bilo koje vlade ili znanstvene ustanove. Slučaj je završio na sudu zbog namjernog izazivanja ekološke katastrofe.

Na donjoj slici je satelitska slika cvjetanja fitoplanktona u Barentsovom moru.

Ima toga još. Morske alge su vrlo dobri konzumenti ugljičnog dioksida, rade to pet buta bolje od kopnenih biljaka. Ideja je ista kao i za fitoplankton – stvaranje mnoštva farmi morskih algi koje će apsorbirati višak CO2 iz atmosfere te smanjiti količinu stakleničkih plinova.

Još uvijek dvojim oko motiva maštovitih „dobročinitelja“ koji bi spašavali svijet – nisu li oni samo namirisali dobar „biznis“ proizvodnjom i održavanjem „alata“ za stvaranje klimatskog statusa quo!?

Razmislite sami: upravljanje insolacijom flotom brodova koji će ishlapljivati oceansku vodu i povećavati relativnu vlažnost zraka te time povećati stvaranje oblaka,  što bi izazvalo i jače zasjenjivanje te smanjenje zagrijavanja površine oceana, a u konačnici dovelo i do usporavanja ili zaustavljanja zagrijavanja atmosfere.

Netko bi te brodove trebao napraviti (i zaraditi na njima), netko održavati (i zarađivati na tome), netko pratiti njihov rad (i zarađivati na tome), sami nastavite niz…

Niz se tu ne prekida. Još jedno maštovito rješenje smanjivanja insolacije je zamjenom tamnih krovova u gradovima i industrijskim područjima bijelim koji imaju veći albedo (odbijanje sunčevog zračenja). Ovo rješenje „drži vodu“ jer 100 m2 bijelog krova koji je zamijenio crni jednako je smanjenju ispuštanja 10 tona CO2.

Još jedno zanimljivo rješenje smanjivanja insolacije je pretvaranje pustinjskih područja u zelene površine.

Evo još jedne maštovite ideje: „umjetni vulkani“! Poznato je u povijesti kako su velike vulkanske erupcije izazivale slabija ili jača zahlađenja atmosfere u ovisnosti o količini izbačenog pepela i prašine.
Temeljna ideja je da se u stratosferu ubace milioni tona sulfatnih čestica koje bi reflektirale sunčevu svjetlost kao što je slučaj kod vulkanskih erupcija. Eksperiment je trebao biti obavljen prvo 2011, pa 2012, no nakon nekoliko odgađanja odlučeno je da se prijeđe samo na laboratorijsko testiranje.

Na kraju se postavlja jedno važno pitanje na koje niti jedan pobornik zaustavljanja klimatskih promjena ne želi dati konkretan odgovor: znate li što radite odnosno znate li što uzrokuje ono što pokušavate zaustaviti? Postoji još nezgodnije pitanje: što ako griješite?

U četvrtom, zadnjem, nastavku ovog serijala pozabavit ću se takozvanim teorijama urote. Do tada uživajte u ovoj našoj predivnoj atmosferi.