Čitaonica | U korak s vremenom

Ramen – shogun u Zagrebu

12.12.2018. | Nebojša Subanović

Vrijeme je Adventa, događaja je kao u priči, nije lako odabrati gdje otići, što vidjeti i čuti, što probati. Novo i drugačije za mene je uvijek najizazovnije, a zagrebačko adventsko Fuliranje oduševljava me upravo novitetima koje nudi.

Ove godine moj apsolutni hit je ramen. Ne znam jeste li ga već kušali, znate li što je, zato prije nego što s vama podijelim svoje dojmove o ovom, meni pove novom jelu, otkrijmo ponešto o njemu i njegovom porijeklu.

Znate da ja volim red, zato krenimo redom.

Shoguni su japanski vojni diktatori koji su od 1185. do 1868. de facto vladari Japana, a samo formalno odgovaraju japanskom caru. U vojnom smislu imaju gotovo apsolutnu vlast.  Zadnji, petnaesti po redu shogun je Tokugawa Yoshinobu  (r. 1837, u. 1913).

                                                        Tokugawa Yoshinobu , zadnji šogun, 1866-1877.

 Zašto je on uopće bitan za ramen  juhu?

Pa i nije bitan!  No njegova se vladavina, 1866. do 1867., poklapa s dolaskom kineske juhe s rezancima u Japan! Prema Yokohama Ramen muzeju, ramen dolazi u Japan 1859. godine, no točna godina još nije utvrđena, a pitanje je hoće li i biti. Zato je puno preciznije reći kako taj dolazak datira iz doba Tokugawe Yoshinoba, zadnjeg šoguna.

Ramen je japanski prijepis kineske riječi lamian, što je vrsta kineskih rezanaca. Lamian se radi uzastopnim savijanjem i istezanjem tijesta, a duljina i debljina ovisi o broju tih iteracija.

Nije mi poznato koliko se Yoshinobu sladio ramenom, vjerujem kako taj podatak nemaju ni u Yokohama Ramen muzeju, no ja se ovoga ponedjeljka jesam.

Ne, nisam išao u Yokohamu, dovoljno je bilo otići na zagrebačko adventsko Fuliranje na Strossmayerovom trgu. Naime, tamo u Kansui Ramen Baru  možete do mile volje uživati u fantastičnom ramenu!

 I tako, tog prohladnog ponedjeljka, u organizaciji shogunice hrvatskog PR-a Hane Klain, dolazimo Đurđica i ja na zagrebačko Fuliranje probati taj famozni ramen. Cijeli grad je poludio za ramenom i ja ga, naprosto, moram probati!

 Dokaz tom ludilu je i gužva ispred Kansui Bara gdje srećemo i samu Hanu. Gazda Vid Nikolić  kaže nam kako moramo pričekati desetak minuta dok pripreme novi rundu ramena.

Potražnja je, očito,  veća od proizvodnih kapaciteta! Vid i njegovi asistenti jedva stignu nasmagati toliko ramena!

Strpljen-spašen, dolazi moj ramen. Svašta u njemu!

– Što je to- pita me djevojka koja, zajedno sa svojim pratiteljem, dijeli okrugli stol s nama.

– Ramen.

– Izvrsno miriši!

– Da, a sad ću vidjeti i kakvog je okusa.

Prvo jedan srk vruće juhe. Ohoh! Ne samo da dobro miriši nego je i okus izvrstan! Guram žlicu u dubinu posude i izvlačim te rezance. Čudno! Nisu skliznuli sa žlice kao što bi naši domaći! Kako su dugački, koristim se provjerenom japansko-kineskom metodom za njihovo skraćivanje – pregrizem i višak padne nazad u vruću juhu. Daleki istok još jednom pokazuje svoju inovativnost u praktičnosti. Ne samo da nisu skliski nego i u ustima ostavljaju drugačiji osjećaj od naših domesticus vulgaris rezanaca! Ramen ili lamian su nekako kompaktniji, tvrđi, ali ne sirovi, nego baš tvrdi. Taj efekt je vjerojatno posljedica načina proizvodnje – uzastopnim presavijanjem i razvlačenjem tijesta.

Pronalazim tu još sastojaka, dvije polutke tvrdo kuhanog jajeta, komad svinjetine, nešto kao čuperak rižinih rezanaca, mladi luk(?), mljeveno meso(?), gljive, neke povrtnice…

Ramen ne samo da je blagodat za nepce, nego i grije tijelo u ovim hladnim danima i večerima.

I tako, dok uživam u svom ramenu, a Đurđica u tuni Kansui Bara, ćakulamo s tim mladim parom za koje se ispostavlja kako su iz Istre, kako su živjeli i radili u Španjolskoj i na Gibraltaru. I to je jedna od lijepih stvari zagrebačkog Fuliranja – lako možete naići na zanimljive sugovornike!

Što reći za kraj?

Ramen je za mene novo kulinarsko otkriće! Jelo kojem ću se sigurno rado vraćati što znači kako je Kansui Ramen Bar dobio još jednog fana!