Čitaonica | Vrijeme na dva kotača

Čabarskim valcerom do Hriba

08.06.2017. | Nebojša Subanović

Gorski kotar nazivaju zelenim plućima Hrvatske. Prošle nedjelje odlučili smo odvesti naša pluća u taj zeleni raj.

Laganini grupa – Vladimir, Lovro, Tomislav, Neven, Siniša, Đurđica, Teddy Biker Bear i ja,   oko devet ujutro okupljamo se na Croduxovoj benzinskoj postaji kod naplatnih kućica Lučko.

Kratka kava i izlazimo na autoput. Dogovor je da do Karlovca svi idemo zajedno, dalje Đurđica, Teddy Biker Bear i ja na Dragici polako, našim tempom, a nađemo se kod Mikija Mausa u Severinu na Kupi.

Dok grabimo kilometre prema Karlovcu, u glavi mi svira „120 na sat“ Jure Stublića i Filma. Autoput i nije neko zanimljivo mjesto za motor, ali je zgodan kad želiš doći do onog pravog dijela, a to je Lujzijana koja će nas odvesti do Delnica.

Na parkiralištu ispred Miki Mausa stvaramo gužvu.

Kratka ćakula uz izvrsnu kavu,  za sada najbolju između Karlovca i Rijeke. Ako netko zna bolju, rado ćemo testirati.

Jedan „grupnjak“ prije nastavka puta.

Dogovor je da se opet nađemo u Čabru. Dragica je motor kojim nije jednostavno pratiti putne motore, a mi se vozimo iz čistog hedonizma.

Do Delnica zmijugamo uravnoteženom Lujzijanom, punom ritmičnih zavoja koji ne iziskuju neki napor. U Delnicama napajamo Dragicu, ne želim se nedjeljom s polupraznim rezervoarom uvući u meni nepoznati dio Gorskog kotara u kojem trebam prijeći stotinjak kilometara. Nedugo nakon izlaska iz Delnica putokaz je za Čabar.

Skrećemo desno i tu počinje znojenje.

Gotovo 50 kilometara zavoja, zavoja i samo zavoja. Ali nije to pravi problem. Pravi problem je što većina tih zavoja nisu „šestarski“ nego mijenjaju radijus zakrivljenosti što iziskuje najviši stupanj koncentracije.

I onda, kao naručen, semafor zbog radova na cesti. Nekoliko minuta predaha od zavoja.

Putem nas prestiže grupa talijanskih motorista, mahom svi na BMW-ima R ili GS. A mi tako, polako zmijugajući u ritmu čabarskog valcera, dolazimo do samog Čabra.

Putem je bilo nekoliko stvarno zahtjevnih „serpentinskih“ zavoja, onih koji oštro zavinu za 180 vrlo strmih stupnjeva. Parkiramo na relativno velikom parkiralištu u centru Čabra. Skidam majicu natopljenu znojem i zovem Laganini društvo. Oni su u sedam kilometara udaljenom Plešcu. Mi odlučujemo malo prošvrljati po mjestu pa onda do njih. Ono što odmah upada u oči je dvorac Petra Zrinskog iz 1651. godine.

Dvorac je obnovljen i u njemu su smještene institucije gradske i ostale lokalne vlasti, ali i Zavičajni muzej.

Šetamo Čabrom i vidim kako nisu mijenjali imena ulica …

…a i spomenici pobjednicima Drugog svjetskog rata su preživjeli, možda samo malo oštećeni.

Mjesto je uredno, čisto, ali pusto. Uspijevamo naći jednu birtiju s terasom. Jedini smo gosti. Tu mažemo naše sendviče. Postajem ovisan o ovim „retro“ izletima sa sendvičima.

Opet zovem Laganini društvo, dogovaramo “meeting point”. Zmijugamo uz Čabranku koja je, uglavnom, i državna granica sa Slovenijom. U Plešcu zovem svog prijatelja Stipka u Hribu, mjestu koje je trebalo biti cilj putovanja, da mi da upute. Imamo dvije opcije, prva i dulja je povratak u Čabar pa do Gerova gdje se skreće za Hrib. Oko 30 km. Druga opcija je šumskim, ali asfaltiranim putem presjeći „preko brda“ do Gerova.

Odlučujemo se za ovu kraću opciju.

Vožnja asfaltiranim šumskim putem postaje prava avantura. Barem nama na Dragici, kojoj je ovo posve nepoznat ambijent! Jedan bliski susret s ogromnim SUV-om koji je izronio iz nepregledne okuke. Njegovi brzi refleksi na kočnici i moji na gasu sprečavaju najgore. Dragica poskoči dajući novi stupanj stabilnosti i upravljivosti pa na centimetar prolazimo kraj njegovih vrata.

Nakon nekih sedam kilometara izbijamo na glavnu cestu. Laganinijevci odlučuju krenuti prema Zagrebu, a mi ipak nastavljamo prema Hribu. U Gerovu lako nalazimo putokaz. Opet zmijugamo uzbrdo. Đurđica uočava šumske jagode kraj ceste.

Dok ih ona bere, ja radim jedan selfi.

I konačno Hrib!

Mladen Stjepan-Stipko Vitković je prije nekoliko godina u Hribu otvorio tzv. Robinzonski smještaj. Moram priznati kako mi se to mjesto svidjelo na prvi pogled!

Kao pravi domaćin, Stipko nas časti pivom, bezalkoholnom, naravno …

… i ćevapima po njegovom receptu!

I tako, uz ćakulu i Stipkove priče o dogodovštinama pri otvaranju Robinzonskog smještaja, pivu i izvrsne ćevape, prođe koji sat vremena.

Još jedan pogled na Stipkov Robizonski smještaj…

… pa sjedamo na Dragicu i krećemo put Zagreba.

Naravno, kako smo i obećali, završetak je u BBF-u na pivi!