Čitaonica | Vrijeme na dva kotača

Do alkarskog grada

04.07.2015. | Nebojša Subanović

Petak je, dan vruć, kako samo srpanjski dani znaju biti.  U najtoplijem dijelu dana, dakle u dva popodne, krećem na put. Ovaj puta u Sinj, gdje me vodi posao meteorologa na Državnom prvenstvu u zrakoplovnom jedriličarstvu.

Biti meteorolog na takvom natjecanju pravi je izazov. Piloti jedriličari  vrlo su zahtjevna klijentela i za njih se meteorolog mora jako dobro pripremiti. Ne samo da traže pouzdanost prognoze nego i mnoštvo specifičnih detalja! I nema tu ,jesta za igre tipa “moglo bi ovako, a možda i onako”. Ne, meteorolog u svom izvještaju mora biti  jasan i precizan. A iduće jutro na brifingu pogledi kažu sve.

Kako me do Sinja čeka 340 kilometara u sedlu, odlučujem do Karlovca autocestom. Stara karlovačka do Jastrebarskog je naporna. Kao što je i red petkom popodne na autocesti gužva no to je autocesta i brzo dolazim u Karlovac. Moja Dragica nikako ne voli gradsku vožnju i semafore što ubrzo osjećam na stanovitom dijelu tijela koje se počinje pregrijavati i ne pomaže puno što na semaforima stojim.

Prvo stajanje u Turnju kod Muzeja domovinskog rata.

Kratka kava i velika krigla vode s ledom pa možemo dalje. Ovoga puta propuštam igranje po tenkovima i oklopnim transporterima jer nekako sam kratak s vremenom, a u Sinj bih želio stići prije mraka.

Vožnja do Plitvica protječe u pravoj dualnosti: malo sam posve sam ili u nekakvoj kraćoj koloni no nekim se čudom tu nađe policija koja pretekne kolonu, zaustavi kamion na prvoj poziciji i kolona se rasprši.

Popodne je stvarno vruće, vozim bez rukavica kako bih se barem malo rashlađivao. Prsti služe kao rebra radijatora. No nenošenje rukavica, koje se uredno voze zataknute između vjetrobrana i upravljača, sam požalio ulaskom na Plitvice. Odjednom se nada mnom navukao teški kumulus i u kombinaciji s debelom šumom temperatura kao da postaje zimska! Stati ili ne stati pitanje je sada! I tako, u pokušaju nalaženja odgovora na to pitanje, dolazim do Borja.

Borje sigurno nije najbolje ili najljepše mjesto na tom području gdje čovjek može stati zbog predaha. No za mene ima poseban povijesno sentimentalni značaj. Borje je bilo mjesto odmora još od kada sam kao dijete s roditeljima išao na more ili se vraćao kući. I naprosto ne mogu proći kraj njega da ne stanem. Ovoga puta prvi puta u životu nisam popio kiselo mlijeko. Nekako mi se činilo da mi baš neće dobro leći zbog vrućine.

Gledam kilometražu od zadnjeg tankiranja, 170 kilometara, i računam: imam benzinsku u Korenici i slijedeću u Gračacu, nekih 70 km dalje. Nema riskiranja, točim u Korenici.

Vozim gotovo praznom cestom između Korenice i Bijelopolja, a umjeren sjeveroistočnjak donosi mirise aromatičnog bilja. Neprocjenjivo.

S lijeve strane promiče Lička Plješivica i u sjećanje mi naviru lijepa letenja bezmotornim zmajem. Inače Lička je Plješivica jedno od najboljih jedriličarskih terena u Europi. Na njoj 1959. godine jedriličar Marijan Malčević iz Aerokluba Zagreb obara Europski i državni rekord s visinom od 9400 metara.

Prolazim aerodrom Udbina koji nije u funkciji, što je velika šteta. Aerodrom bi s postojećom infrastrukturom mogao postati vrhunski sportsko-letački centar Europe.

Ubrzo napuštam meni poznati dio ceste koji vodi prema autocesti za more i skrećem za Gračac, Knin, Sinj….

Lika je pusta, divlja i predivna. I neka tako i ostane. Malo je takvih predjela u Europi.

U Gračacu već počinjem osjećati prve znakove umora. Više zbog vrućine, a manje zbog prijeđenog puta.

Lagano vijugam prema Kninu i uživam u prirodi dok se Sunce neumoljivo približava horizontu.

Zadnjih se godina u Lici i Dalmatinskom zaleđu razvija jedna nova vrsta privrede: vjetroelektrane. Činjenica je kako u tom području ima dosta vjetra čini ga zanimljivim proizvođačima obnovljive energije.

Ako dodamo i činjenicu da na Cetini, uključujući i umjetno Peručko jezero, postoji sedam hidrocentrala, možemo reći kako je područje Like i Dalmatinske zagore pravi zlatni rudnik obnovljive energije.

U Knin ulazim s prvim sumrakom.

Na ulazu prelazim preko rječice Butišnice i ne mogu odoljeti a da ne stanem i napravim fotografiju.

Knin, naš kontroverzni, jednom davno čak i kraljevski grad. Ono što ja sada tražim nisu toliko kulturno povijesne znamenitosti nego nešto mnogo prizemnije – neku pekaru gdje bih mogao na brzaka nešto pojesti. I na samom izlazu nailazim na idealnu kombinaciju –  na razmaku od nekih dvadestak metara i pekara i birtija! U pekari teta nema razmijeniti 200 kuna i kaže kako kuća časti. “Ma ne, kažem ja, idem tu u birtiju na kavu, oni sigurno imaju za razmijeniti, pa nakon kave donesem tih 5 kuna.”  Rečeno, učinjeno.

U Sinj ulazim po mraku i nakon jednog upita pronalazim put do aerodroma. Bit će to zanimljivih 7 dana prognoziranja za pilote jedriličare.