Čitaonica | Vrijeme na dva kotača

Kod starih Liburna

28.07.2017. | Nebojša Subanović

Malo je onih koji nisu gledali kultni film Dennisa Hoppera „Easy Riders“ iz 1969. u kojem on i Peter Fonda na chopperima jezde američkim prerijskim cestama.

Uvijek dok motoriram cestama Ravnih kotara i Bukovice, sjetim se tog filma jer me one neodoljivo podsjećaju na ceste iz njega.

Tako je bilo i tog ponedjeljka kad smo Dragica i ja krenuli iz Dikla u Ervenik na pivu. U Erveniku sam bio samo jednom, kada sam prije nekoliko godina, lutajući Bukovicom, naletio na njega sasvim slučajno. Dopao mi se na prvi pogled.

Popodne je već dobrano odmaklo kad Dragica i ja izlazimo na Ninsku cestu i krećemo put Magistrale. U Murvici skrećemo prema Zemuniku Donjem nakon kojeg počinju oni „easyriders“ Ravni kotari.

Mnogi su se narodi tukli za Ravne kotare: Ilirsko pleme Liburni, stari Rimljani, Mlečani, Turci, Talijani, da bi na kraju završilo kao dio Republike Hrvatske. Ne čudi što su prepuni arheoloških ostataka, a koliko je poznato, ljudi ovdje žive od željeznog doba.

Ulazim u Benkovac i znam da negdje moram skrenuti s glavne ceste, a iz te opet lijevo pa onda… ali tu sjećanje prestaje. Zaustavljam se kraj birtije i pitam domaće ljude. Nakon iscrpnih uputa krećem dalje, prema Lisičićima.

Na izlazu iz Benkovca za oko mi zapinje ploča s natpisom Asseria, arheološki lokalitet. Zaustavljam se, okrećem i krećem uskom cestom prema Asseriji. Nakon neka tri kilometra shvatim da nešto ne štima jer nema nikakvog lokaliteta te pitam klince u zaseoku Podgrađe gdje je to. Pokazuju nešto iza mojih leđa i stvarno, nekih pola kilometra-kilometar dalje vidim masivne zidine. Zahvaljujem se i krećem „bijelim putem“ do ostataka grada.

Asseria je jedno od najvažnijih Liburnskih, a kasnije i rimskih naseobina na području sjeverne Dalmacije. Grad se nalazio na važnoj cesti koja je vodila od kolonije Jader (Zadar) prema unutrašnjosti i rimskim municipalnim središtima Nedinumu (Nadin), Varvariji  (Bribir), odnosno dalje prema Scardoni (Skradin), vojnom logoru Burnumu (Ivoševci kod Kistanja) i dalje prema Saloni (Solin), glavnom gradu rimske provincije Dalmacije.

Trajanov slavoluk, kao glavni ulaz u grad, podignut je oko 113. godine, no njega danas više nema. Nema ni ostataka.

Obrambeni zidovi su debeli oko 3 metra i opasuju područje duljine oko 400 i širine oko 150 metara. Detalje o gradu možete pročitati ovdje.

S južnih zidina puca pogled na plodno polje. Na jugozapadnom dijelu grada nalazio se forum širok oko 30 metara.

Na samom lokalitetu nađeni su mnogi artefakti, a od zanimljivijih su liburnski nadgrobni spomenici zvani cipusi.

Malo švrljam oko zidina. Ono što moram priznati je da su info ploče stvarno informativne, no ono što razočarava je što sam tamo sam! Nigdje nikoga! Grci bi tu izmislili dva kralja, neku princezu, ljubavnu priču, nekoliko heroja i bogova, koju bitku ili rat, malo sve dozidali i doveli u izvorno stanje te dovodili autobuse turista…. Sjedam na Dragicu i krećemo dalje put Ervenika.

Ajde ti prođi kraj ovih rogatih curica! Čudno me gledaju. Ja njih s dozom straha. Šuljam se među njima ni da bi trepnuo.

U Medviđu problem. Raskršće, putokaza za Ervenik nema. Srećom moja navigatorica Emilija zna da moram skrenuti desno. Nakon nekoliko kilometara opet je moram moliti za pomoć.

Dan je već lagano odmicao kada dolazim do Ervenika.

Zrmanja je ovdje tek oveći potok. Kada sam bio prvi puta, neki su se ljudi tu kupali. Danas nema nikoga.

U Ervenik ulazim preko mosta. Zaustavljam se kako bih fotografirao i uspijevam napraviti gužvu od dva automobila. Strpljivo čekaju dok ne završim.

Birtija ponedjeljkom ne radi, no srećom preko puta je kontejner-dućan te se premještam tamo kako bih ovlažio grlo. Ispred dućana dva mještana piju pivo. Pridružujem im se s radlerom i pitam ih od čega tu ljudi žive. Od dotacija države, kaže jedan, a drugi se nadovezuje, „Bio je to prije ovog rata bogat kraj, ja sam prije rata imao tisuću koza i ne znam koliko ovaca, a tu preko puta“ pa upire prstom preko trga „je bila šivaonica zagrebačke radne organizacije Ponos gdje je radilo 200 do 250 žena…“

„… a kad bih mogao, kupio bih ovaj društveni dom ispred i napravio tvornicu za preradu luka i češnjaka…“.

Za oko mi zapinje spomenik palim borcima NOB-a i žrtvama fašističkog terora koji je, začudo, dobro očuvan.

Sjedam na Dragicu i krećem nazad, ali odlučujem ići preko Obrovca. Vozim gledajući crne oblake kako se približavaju sa sjevernog Jadrana. To neće biti dobro. Preračunao sam se. Fronta dolazi na vrijeme, a ja kasnim. Do Ervenika ipak ima više nego sam mislio. Prolazim kraj Obrovca i dobro očuvanom cesto, građenom vjerojatno početkom osamdesetih godina, dolazim do Karina, ali nastavljam. Crni oblaci su sve bliže…

I onda obavijest kako je cesta zatvorena te moram obilazno preko Benkovca. Dok vozim od Donjeg Zemunika prema Smokoviću vidim prve munje. Kvragu!

Na magistrali beskrajna kolona. Na zadarskoj obilaznici nešto prije raskršća za Bokanjac osjetim onaj karakteristični miris prašine i kiše. I stvarno, nakon par desetaka metara nailazim na mokar kolnik. Ali kiša ne pada. Na semaforu kod skretanja za Nin  asfalt je sklizak kao led. Nema kočenja, znači, usporavam samo motorom. Dok vozim ninskom cestom mokrim kolnikom, sjeverno i istočno od mene praskaju munje. Konačno Diklo, parkiram motor, ulazim u kuću u trenutku u kome se spaja nebo sa zemljom…. Provukao sam se između dva pljuska. Pa ti sad ne vodi meteorologa na motoriranje!