Čitaonica | Vrijeme na dva kotača

Krivi timing

24.08.2017. | Nebojša Subanović

Vruć asfalt je preslab opis te druge kolovoške srijede 2017. Sve je vruće. I kamen, i zrak, i oblaci kojih nema, i sedlo motora i motorističke čizme, a Đurđica zna i kako je vruć auspuh Dragice dok vijugamo Jadranskom magistralom od Dikla prema Masleničkom mostu. „Vjetar u kosi“ samo pogoršava stvar. Kao da je netko upalio gigantski fen koji nam puše u lice.

Kratak predah na odmorištu Masleničkog mosta. Lučni čelični most nazvan Maslenički pušten je u promet 1961. godine, srušen u ratu 1991, obnovljen 2005., i ponovo pušten u promet. Nadsvođuje Novigradsko ždrilo, spoj Novigradskog mora i Velebitskog kanala na nekih 55 metara visine. Građen je po svim pravilima struke, na mjestu gdje bura najmanje tuče, pa je često alternativa novom, betonskom mostu, napravljenom oko kilometar i pol sjevernije.

Nakon mosta silazimo s magistrale i nastavljamo prema Obrovcu, cestom koja me podsjeća na one teksaške.

Potom slijedi skretanje na lokalnu cestu. Užarena ravnica.

I onda pukne pogled na jedan meandar Zrmanje. Zaustavljamo se i malo se naslikavamo.

Sada već vapimo za nečim tekućim i hladnim. Ravna cesta u jednom trenutku postaje prilično zmijugava dok se spuštamo prema Obrovcu. Tankiranje goriva i traženje neke terase u hladu.

Obrovac, grad na Zrmanji, oko 12 kilometara uzvodno od ušća, prvi se puta spominje 1337. godine.

Do izgradnje autoceste A1 imao je neko prometno značenje, no nakon toga ono značajno opada.

Danas Obrovac pokušava naći svoje mjesto u hrvatskom gospodarstvu okrećući se turizmu za koji ima veliki potencijal.

Izgleda kako je u Obrovcu ipak brojnija populacija čiopa od ljudske.

Po ovoj vrućini grad je sablasno prazan.

Šećemo centrom vrlo zanimljive i ljupke urbanističke strukture. Neće proći dugo kada će ovaj grad vrvjeti turistima.

Ostavljamo Obrovac i po najjačem zvizdanu jašimo prema Erveniku. Ova vrućina ne paše ni Dragici, čujem to u zvuku njena zrakom hlađena agregata. Cesta prema Erveniku je široka, mahom ravna i dobro izbalansirana u blagim zavojima, te prilično prazna. Građena je vjerojatno početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća u namjeri ekonomskog razvoja Bukovice.

U jednom trenutku široka asfaltna cesta postaje uski prašnjavi makadamski put kojim se vozimo nekoliko kilometara dok ponovno ne izbijamo na asfalt. Ali to je sada obična lokalna cesta.

Ervenik, malo mjesto koje po zadnjem popisu ima tek 287 stanovnika. U ovo doba dana, po ovoj pripeci, vani nema nikoga. Okrećemo se i zaustavljamo  na maloj travnatoj čistini, vrlo blizu izlaza iz Ervenika, uz samu Zrmanju. Ili njene ostatke. Ovdje  Zrmanja ima dimenzije ovećeg potoka, ali korito je sada uglavnom suho.

Na ovom mjestu  preživjela je tek oveća lokva prepuna punoglavaca i malih riba. Pojavljuje se i jedna žaba, vjerojatno mama ovih punoglavaca. Ukoliko uskoro ne padne obilnija kiša, nitko od njih neće preživjeti.

Temperatura je sigurno već preskočila 40 stupnjeva Celzija. Zrak treperi, pluća peku. Moramo dalje. Sjedamo na pregrijanu Dragicu i krećemo put Benkovca. Ima do tamo oko 37 usijanih kilometara.

U jednom trenutku me Đurđica moli da stanemo. Vidim da je kolabirala od vrućine. Nisam ni ja daleko. Obilazim obližnju nedovršenu katnicu, ali nema vode, nema smokava, ničega…

Zadnjim snagama dolazimo u Benkovac i sjedamo u konobu Niko. Ako netko pronađe mjesto na ili uz obalu koje nema konobu Niko neka nam javi. Moramo otići tamo.

Izvrsna pica, ja trošim dva bezalkoholna piva, planuo je i veliki bokal vode, glumimo kamile prije prelaska Sahare. Samo, mi kao da smo je prešli.

Povratak u Diklo. Napravili smo oko 160 kilometara na temperaturi od oko 40 stupnjeva Celzija i proveli u sedlu oko tri sata neto.

Sve je bilo izvrsno.

Jedino je „timing“ bio krivi.