Čitaonica | Vrijeme na dva kotača

Liburni, stari Rimljani i ostali

30.07.2015. | Nebojša Subanović

Još jedan vruć, ljetni dan odlučujem iskoristiti za vožnju. Ovoga puta Dragici i meni pridružuje se Vedrana. Odredište? Pa kamo bi u ovom dijelu svijeta radije išla jedna arheologinja

nego u mjesto za koje poslovica kaže da gdje god u njemu i okolici zakopaš lopatu, imaš arheološko nalazište!

Dakle, naše odredište je Nin. I ne brinite, idemo bez lopate.  Jedina fizička aktivnost pogodna za ove vruće dane i tako je plivanje.

Planirana ruta nije dugačka, nešto manje od 44 kilometra, ali s obzirom na lokacije koje uključuje, sasvim dovoljno.

Nakon kratkih priprema, krećemo iz Dikla, sela koje je sada već praktično dio Zadra, prema takozvanoj Ninskoj cesti.

Nakon kratke vožnje, nekih 7-8 kilometara, dolazimo do skretanja za Šepurine, bivšu vojnu bazu. Vojnu bazu Šepurine osniva JNA 1945. godine konfiscirajući zemlju stanovnika obližnjeg Zatona, ali i vrlo bogati izvor koji je Zaton opskrbljivao vodom. Nakon što JNA napušta vojnu bazu, Hrvatska vojska 1994-5. godine tamo završava i uređuje pistu koja se koristi za opskrbu okruženog Zadra.

Vojna baza je danas napuštena i devastirana. Pista se koristi za, uglavnom ilegalne, utrke automobila.

Cesta nas dalje vodi do možda najprepoznatljivijeg simbola Nina – crkve Svetog Nikole. Crkvica se uzdiže na brežuljku usred polja Prahulje.

Sagrađena je u predromaničkom stilu krajem 11. ili početkom 12. stoljeća. Legenda kaže kako je tamo sedam hrvatskih kraljeva objavilo narodu svoju krunidbu i to ceremonijalom kojim su mačem zasjekli na sve četiri strane svijeta. Osim u vjerske i ceremonijalne svrhe služi i u obrani od najezde Turaka te njen središnji dio izgleda kao kula.

Kod skretanja s Ninske ceste prema crkvici valja voditi računa da je tamo dvostruka puna linija što znači da ako idete iz Zadra, morate se odvesti do raskrižja gdje se cesta račva prema Viru i Ninu, napraviti nepropisno polukružno okretanje, što je ipak manji prekršaj nego prelazak dvije pune linije. Ako od Svetog Nikole želite prema Ninu, morate se vratiti prema skretanju za Zaton te se tamo okrenuti prema Ninu.

U Ninu doslovno živi povijest. Najstarije naselje koje je nađeno na području današnje solane datira iz mlađeg kamenog doba. Krajem brončanog i početkom željeznog doba, preciznije u 9. stoljeću prije nove ere, tu se naseljava ilirsko pleme Liburni, a starogrčki pisac Pseudo Skilaka u svom djelu Periplus spominje naselje Hemionoi. Početkom 1. stoljeća prije nove ere rimski utjecaj polako prevladava nad liburnskim koji posve nestaje, a naselje dobiva poznato rimsko ime Aenona, kasnije samo Enona.

U samome gradu nalaze se ostaci rimskoga hrama iz 1. stoljeća, a na info panou piše kako je to tada najveći hram na Jadranu. Očito je Enona bilo bogato naselje, što nije ni čudo jer je cijelo područje vrlo plodno, a uza to proizvodili su najvredniji proizvod u rimskome carstvu: sol! Rimski su vojnici dobivali plaću u soli, te odatle i engleski naziv za plaću: salary.

Još jedan zanimljiv i vrijedan spomenik iz rimskog doba plijeni pažnju, a to su ostaci starorimske kuće.

Na info panou su opisane sve prostorije koje je imala tipična dobrostojeća rimska kuća.

Krajem 6. i početkom 7. stoljeća na područje Nina se počinju doseljavati Hrvati i Nin postaje njihovo političko, vjersko i kulturno središte. Naravno, i Hrvati ostavljaju svoja obilježja, a najpoznatije je sigurno crkva Svetog Križa iz 9. stoljeća. Građena je u obliku tzv grčkog križa, a položaj prozora i kut padanja svjetla mogu služiti kao kalendar te vrlo precizno pokazuju datume suncostaja i ravnodnevnice. Svakog 21. lipnja tamo se održava Festival Sunca. Engleski arhitekt Thomas Jackson naziva ju najmanjom katedralom na svijetu.

Oko crkve je bilo groblje i istraženo je oko 170 starohrvatskih grobova. Ukoliko pogodite radno vrijeme Arheološkog muzeja, svakako sugeriram da ga posjetite.

Nastavljamo dalje prema Vrsima, a na izlazu iz Nina prolazimo pokraj novootvorenog muzeja soli koji se nalazi u sklopu same solane. Ovoga puta ga preskačemo.

U mjestu Grbe pred nama iskrsava pravi slavoluk! No ta građevina nema veze sa slavolucima.

To je ulaz koji je jedini preživio od nekadašnje tvornice duhana što je tamo osniva mletački plemić Jerolim Manfrid. Nisam uspio saznati zašto je tvornica propala, ali mjesto Grbe nastaje početkom 19. stoljeća na ostatcima njenih stambenih i gospodarskih građevina.

Slikica i nastavljamo prema Vrsima gdje skrećemo prema Zadru. Do Zadra uživamo u laganoj vožnji po sada već vrućem popodnevu.