Čitaonica | Vrijeme na dva kotača

Ljetno popodne za susret s prošlošću i prirodom koja oduzima dah

12.07.2015. | Nebojša Subanović

map

Vruća ljetna popodneva pomalo usporavaju i čovjeku se nekako ništa ne da. No, kad si u kraju bogate povijesti i predivne prirode, lako je odbaciti poriv da se popodne provede u debeloj hladovini i strogom mirovanju.

Radni dio dana iza mene je, piloti u zraku prema dnevnom zadatku, a ja odlučujem obići okolicu, odnosno posjetiti stari grad Klis, a potom skoknuti do Imotskog.

Putem Klisa Dragica i ja krećemo negdje sredinom dana. Znam, znam, UV zračenje je jako, preporučuje se izbjegavanje boravka na otvorenom u najsunčanijem i najtoplijem dijelu dana. No, motoristička odjeća i kaciga na glavi garantiraju mi zaštitu.

Nakon nekih 26 kilometara vožnje preda mnom se pojavljuje vizura Klisa na strmoj klisuri.

Klis je u 9. st. sjedište hrvatskih knezova i kraljeva Trpimirovića, odnosno u tom svojstvu je hrvatski glavni grad. Kasnije pripada raznim hrvatskim feudalcima. Srednjovjekovni Klis je sjedište uskoka, hrvatskih boraca protiv turske i mletačke najezde. Turci ga osvajaju 1537. godine, 1596. ga privremeno oslobađaju splitski plemići Ivan Alberti i Nikola Cindar, a 1648. pada u ruke Mlečana. Današnji izgled potječe iz zadnje mletačke obnove.

Ispod samoga grada postoji malo parkiralište koje se ne naplaćuje, a odmah do je nekoliko birtijica za okrepu. Dragica ima sreće, nalazim hladovinu na parkiralištu i tu ju ostavljam, te sasvim ugodnim stepenicama krećem put ulaza u utvrdu. Barbi na ulazu ostavljam 20 kuna koliko košta ulaznica za odraslu osobu. Procjenjujem kako mu nema smisla objašnjavati kako mi je tek 16 iako izgledam nešto starije.

Tijekom razgledavanja utvrde stalno razmišljam je li onih 20 kuna plaćenih na ulazu previše ili premalo? Premalo kad vidim kako se na utvrdi izvode razni građevinsku radovi, ali previše kad s razočaranjem uočavam  da su uskočka oružarnica i kapelica zatvorene!

Obilazim terase pitajući se koliko truda treba da se na ovakvom mjestu napravi ovakav objekt. I vještine, i znanja. Siguran sam da bi to i danas bio pravi građevinski poduhvat!

Klisura na kojoj je Klis sagrađen nalazi se na prijevoju između planina Kozjak i Mosor te nema šanse da se i koza provuče, a da ne bude primijećena.

S mnoštva terasa puca pogled na Split. Nažalost, toga dana vidljivost je zbog sumaglice bila nešto smanjena pa se Split samo nazirao. Treba doći poslije bure.

Penjem se do najviših terasa, zavirujem u svaki kutak. Ništa mi ne smije promaknuti.

Lutam utvrdom, razgledavam i razmišljam kako prostoru nedostaju dodatni sadržaji. Uz mene, tu je nekoliko grupa mlađih ljudi koji govore francuski i engleski. Od domaćih turista ja sam, izgleda, jedini.

Zvizdan prži i odlučujem krenuti dalje, put Imotskog, gdje mi je cilj vidjeti Crveno i Modro jezero.
Spuštam se do Dragice, krećemo prema autoputu, odnosno spojnici državne ceste A1 i Splita. Stajem u prvom dućanu kako bih kupio nešto za piće, pri čemu dobivam dragocjenu informaciju – cesta preko Dugopolja zatvorena je zbog radova, zbog čega se vraćam do Brnaza. Put je malo dulji od planiranog, no krajolik kojim se vozim predivan je i duljina puta zaista nije nikakav problem. Nadam se da su žitelji svjesni u kojem prirodnom raju žive.
Negdje kod Ciste Prove iznenađenje! Uz cestu, stećci! Pravi, pravcati stećci! Do sada sam ih viđao samo na fotografijama. Kako inače ne vozim brzo, uredno se zaustavljam, parkiram Dragicu, i pun sreće dodirujem staro kamenje koje je prije 600 godina ukrasio majstor klesar. Ili kovač. Za jednog od njih se zna da se zvao Jurlina.

Pod prstima osjećam udaranje njegova dlijeta po tvrdom kamenu. Prikazi ljudi i životinja plitkim reljefom u svakodnevnim situacijama, povorke, lov, viteški turniri …

Čitam informativni pano na lokalitetu i vidim da tu ima još nešto – ostaci prethistorije! Prethistorijska gradina (hill-fort) i prethistorijska gomila (tumulus).

Sa strahopoštovanjem obilazim ostatke prethistorije. Pokušavam čuti poruke prethistorijskih ljudi-graditelja, osjetiti pokušaj komunikacije kroz vrijeme …

Ostao bih tu još satima, no popodne lagano curi. Valja krenuti dalje.
Dragica i ja vraćamo se na cestu uz čvrsto obećanje kako ćemo se vratiti i provesti ovdje više vremena. I ne samo tu, jer cijeli je ovaj kraj pun prethistorijskih i srednjovjekovnih lokaliteta. Za ljubitelje starina prava poslastica na koju bi mogao potrošiti dane.

Do Imotskog dolazim relativno kasno. Tražim Crveno i Modro jezero. Putokaza baš i nema, a oni koji postoje nisu postavljeni pravovremeno tako da se lako zaluta prije nego se nabasa na njih. Na prvom kojeg vidim piše da do Modrog jezera ima još 600 m, a do Crvenog oko 2,5 kilometara. Sa žaljenjem zaključujem da do Crvenog jezera ovoga puta neću stići.
Parkiralište kod Modrog jezera je malo, možda za desetak vozila. Uguram Dragicu u malo širi prostor između dva automobila i pokušavam otkriti kako doći do Modrog jezera. Naime, na samom parkiralištu nema nikakvog putokaza. Srećom, nailazi grupica domaćih tinejdžera koji očito idu na kupanje te mi pokazuju kojom stazom da krenem. Penjem se do vidikovca i ostajem očaran pogledom! Nebrojeno puta vidio sam fotografije Modrog jezera, ali to se ne može niti usporediti s ovim što sada gledam.

Strme stijene spuštaju se u dubinu u čijem se središtu smjestilo stvarno modro jezero! I tu se čovjek osjeti toliko malen, toliko beznačajan u odnosu na prirodu.
Modro jezero nalazi se na dnu eliptičnog lijevka čiji je gornji rub promjera 800x500m. Razina jezera varira i do 70m, a za vrijeme jačih suša posve presahne te se tada na njegovu dnu održavaju nogometne utakmice.
Nastalo je, kao i ostala kraška jezera poput obližnjeg Crvenog jezera, urušavanjem svoda podzemne šupljine.
Da li da se spuštam ili ne, pitam se?

Ima tu brat-bratu pola sata hoda serpentinama. U jednom smjeru. Ne, ovoga puta ću samo uživati u pogledu.

Teško je odvojiti pogled od ove očaravajuće ljepote, čovjek je nekako nepomičan i tih, i mogao bi u tom stanju provesti sate i sate. Ipak, želim se vratiti prije mraka, a svako putovanje, konačno, ima svoj kraj. Dobro je što se na neka možemo vraćati, a ovo je jedno na koje se zaista želim vratiti.

Sjedam na Dragicu i krećemo put Sinja.