Čitaonica | Vrijeme na dva kotača

Misteriozni tekstovi na još misterioznijim stupovima

16.08.2015. | Nebojša Subanović

Vrući kolovoški val traje i traje, cvrljimo se na dikljanskoj plaži, a meni misli lete prema cesti. Svečano objavljujem kako ću popodnevno kupanje zamijeniti nekom vožnjicom, ne dugom, tek tolikom da osjetim miris vrućeg asfalta i benzina.

U glavi vrtim kuda poć’, a naglas predlažem, Biograd, recimo.

-Mogu i ja s tobom?, Vedrana će.

-Yup! Naravno.

Oko pet popodne krećemo put Biograda, tamo odlučujemo kuda dalje, pada dogovor.

Oko pet popodne nas troje, Dragica, Vedrana i ja, krećemo iz Dikla prema Ninskoj cesti pa na Zadarsku obilaznicu. Iako ima i neko svoje službeno ime,  ne znam ga, i za mene će ona uvijek biti Zadarska obilaznica. Kod Tri Bartula točimo do čepa, a zatim uključujemo na Magistralu u pravcu Šibenika.

Vožnja magistralom do Svetog Petra na Moru je živi je užas, turisti neprestano izlijeću sa svih strana ne vodeći ni malo računa o tome tko ima prednost. No potom uživamo u vožnji do Biograda.

U Biogradu parkiramo gotovo na samoj rivi i vidim razočarenje u Vedraninim očima.

-I to je to? To je Biograd?

-Yup, velim ja. To je Biograd.

Biograd nema spektakularnu arhitekturu, ne iskaču na svakom koraku Stari Grci i Rimljani, nema dvoraca ni utvrda, no grad taj nedostatak nadoknađuje mnoštvom događanja, zabavnih spektakala, ugostiteljskom ponudom….

Kratka šetnjica rivom, Vedrana slika svoje japankice za Instagram, zatim sjedamo na Dragicu i krećemo put Benkovca.

I opet se potvrđuje ono što znam od svoje prve vpžnje motorom Ravnim Kotarima – ravnokotarske su ceste projektirane za motoriste! Slučajno ili namjerno, nebitno. Kojom god lokalnom cestom krenete kroz Ravne Kotare, nećete zažaliti. Dobro su održavane, zavoji su dobro odmjereni i nagnuti, a o pejzažu koji će vas pratiti neću ni govoriti! Morate doći i vidjeti!

Na benzinari u Benkovcu pokušavam saznati kako doći do Kaštela koji je na vrh brda što dominira krajem. Dvojica zaposlenika kratko mi odgovaraju kako oni nisu odavde i ne znaju, ali srećom zna jedan klijent koji upravo toči gorivo.

Penjemo se strmom cestom prema Kaštelu Benković kojeg je sagradila plemićka obitelj Benković sredinom 15. stoljeća i time započinje povijest grada Benkovca.

Parkiramo u dvorištu Kaštela koji je, bar izvana, u izvrsnom stanju!

Građevina je kvadratna tlocrta. Na sjeveru je visoka četvrtasta kula “donžon”. Za vrijeme turske vlasti kaštel je ojačan s južne strane s dvije manje kružne kule na uglovima. Kortine su ravne a na vrhu ophoda završavaju zupcima. U glavnoj kuli kaštela sačuvano je više strijelnica.

S vanjske jugoistočne strane kaštela sagrađena je crkva sv. Ante koja je posljednji put pregrađena 1743. godine u baroknom slogu sa zvonikom na preslicu. Odolijevamo napasti da potegnemo konopce. Kraj crkvice se ugnijezdio Zavičajni muzej koji je u popodnevnim satima zatvoren (!).

S jugozapadne iliti stražnje strane puca pogled na Ravne Kotare.

Kako se u sam Kaštel nije moglo ući, a Zavičajni muzej je zatvoren, švrljamo dvorištem gdje već pri ulasku uočavam čudnovate stupove koji mi na prvu liče na turske nadgrobne spomenike.
Međutim, nakon što im prilazim, ostajem zatečen! Na njima su latinični natpisi!

Prvo što mi pada na pamet je kako se radi o latinskom jeziku. No čemu su ti stupovi služili? Na njima nema ničega što bi ličilo na godinu, nema nikakvog prepoznatljivog imena države ili carstva. Jedino ako imena koja se pojavljuju nisu imena kraljeva, careva ili velikaša.

No, stupovi kao da su rađeni u isto vrijeme u istoj radionici jer se razlikuju jedino po natpisima. Čak je i „rukopis“ jednak! A imena se mijenjaju. Čisto sumnjam da bi neka „faca“ kopirala dizajn svog prethodnika.

Kasnije googlanje na google.translatoru ne daje rezultata ni kod odabira latinskog ni kod odabira talijanskog jezika. Navodno bi to mogao biti starotalijanski jezik, što god to bilo.

Googlanje u potrazi za objašnjenjima što su ti stupovi, čemu su služili, tko ih je i zašto napravio opet ne daje rezultata. Na web stranicama Zavičajnog muzeja Benkovac isto tako nema nikakvih informacija. Nažalost, stranica je i inače oskudna informacijama.

U samom dvorištu ima još različitih kamenih spomenika ili njihovih fragmenata.

Osti i školjka na kamenom spomeniku, možemo samo nagađati, ali ono što je sigurno je da ima veze s nekim ribarom.

Tri osobe u rimskim togama uklesane u kamenom spomeniku, tipično starorimski. Možda nadgrobni spomenik neke starorimske obitelji. A možda i ne. Možda je mlađeg datuma, a umjetnik klesar je samo oponašao starorimski stil?

S mnoštvom upitnika i nedoumica odlazimo iz Kaštela, a na jednom nas raskršću grupica klinaca pozdravlja vojničkim pozdravom. Uzvraćamo na isti način.

Najljepšom ravnokotarskom cestom stižemo do Zemunika Donjeg, gdje skrećemo prema Murvici pa magistralom do Zadra. No ovoga puta ne idemo na obilaznicu nego produžujemo u centar pa do Borika te se već u noćnim satima zaustavljamo ispred dikljanskog marketa. Naime, večeras je nebeski spektakl Suze Sv. Lovre pa se treba opskrbiti grickalicama i pivom.

Nakon stotinjak prijeđenih kilometara parkiramo Dragicu i smještamo se na terasu naše kuće u Diklu, pogleda uprtih u nebo! ‘Ajde Lovro, zaplači!