Čitaonica | Vrijeme na dva kotača

Mitsko biće ili junak od krvi i mesa?

16.09.2015. | Nebojša Subanović

Rujan klimatolozi smatraju jesenjim mjesecom iako kalendarski i astronomski jesen počinje tek 23., astronomski koji puta i 22. rujna. Dani su osjetno kraći pa je i vrijeme osunčavanja kraće te se tlo slabije grije, a kako je i Sunce sve niže, jednaka količina sunčeve energije zagrijava sve veću površinu. Prevedeno na jezik laika to znači da su dnevne temperature sve niže, osim kada južna strujanja donesu miris afričkih deva u naše krajeve.

Sve to ima za posljedicu da su i motoristički izleti kraći i nekako koncentrirani oko sredine dana.

Kako sam zadnji puta posjetio tri vrla zagorska muža – Antuna Mihanovića, Augusta Augustinčića i Josipa Broza Tita, ove sam nedjelje odlučio otići do četvrtog – Matije Gupca, koji je, kako bi se reklo, s druge strane bande.

Ovoga puta jašemo samo nas dvojica, Teddy Biker Bear i ja, dok Dragica (Yamaha Dragstar 1100) brunda ispod naših, ehm, pozadina.

Na Zagrebačkoj aveniji umjerena gužva, ništa problematično, no nakon „šuping” centra u Jankomiru, automobila gotovo ni za lijek.

Nakon prelaska Save uključujemo se na zapadnu obilaznicu u pravcu sjevera. Spuštam oslonce za noge na crash baru i podešavam brzinu na 90 km/h. Neprocjenjivo!

Silazimo na izlazu za Pojatno i krećemo starom cestom za Krapinu. I tako vijugamo do rotora pred Zabokom gdje skrećemo prema Oroslavju i Stubičkim Toplicama.

Kroz Stubičke toplice samo prolazimo i nastavljamo prema Donjoj Stubici. Jednom ću morati zastati u Stubičkim Toplicama.

U Donjoj Stubici otvaram četvere oči u potrazi za putokazom koji će me odvesti do jednog od ciljeva današnje vožnje – Gupčeve lipe. I stvarno, evo ga. Skrećem na sporednu cestu koja ulazi u duboku šumu i nakon pedesetak metara s lijeve strane ugledam dvorac.

Dvorac je napušten i zapušten. Zamišljam kako bi izgledao da je kojim slučajem u dolini Loare…. Nigdje nikakve info-ploče, ničega. Prema mapi to bi mogao biti Stubički Golubovec, no je li ili nije, „mi to ne znamo“, kako bi rekao kontroverzni arheolog Dr Semir Osmanagić.

Fotkam pa nastavljam dalje kroz zagorske zaseoke, očiju širom otvorenih u potrazi za slijedećim putokazom. I naravno, promašujem onog ključnog pa se koristim intervju navigacijom kako bih izašao na pravi put.

Lokalni ljudi su vrlo uslužni tako da uz malo lutanja dolazim u selo Hižakovec i parkiram ispod Gupčeve lipe.

A kad tamo na terasi gostione moj prijatelj, Siniša, sa ženom maže po pršutu i siru s vrhnjem. Zove me da im se pridružim i prihvaćam, ali od ponuđenog na stolu uzimam samo gemišt. Mali gemišt. Alkohol i motor ne idu zajedno. Ili idu samo do prvog zavoja. Siniša je profesionalni pilot i zaljubljenik u motore tako da za razgovor ne manjka tema.

Gupčeva lipa je navodno mjesto odakle je kontroverzni Matija Gubec poveo svoje sljedbenike, zagorske kmetove u boj protiv vlastelina, u boj protiv klasne nepravde.

Kako se Seljačka buna odigrala 1573. godine, ta lipa ima brat-bratu 450 godina. Impozantna dob!

Nakon ugodne ćakule krećem put spomenika Matiji Gupcu koji se nalazi s druge strane Gornje Stubice. Uz sam spomenik se nalazi i Muzej seljačkih buna kojeg i ovoga puta preskačem. Nekako sam se predugo zadržao u ćakuli s prijateljem i njegovom ženom pa nije ostalo vremena.

Spomenik, odnosno cijela kiparska kompozicija, djelo je kipara Augusta Augustinčića i svojim dimenzijama i kompozicijom djeluje vrlo impresivno.

U vrijeme dok sam išao u osnovnu školu, Matija Gubec je bio stvarni lik od krvi i mesa koji vodi kmetove u klasnu borbu za njihova ljudska prava. Danas hrvatski povjesničari osporavaju njegovo postojanje i kažu kako je on izmišljen lik. Malo si brojim i ispada kako se u novije vrijeme svi hrvatski borci za klasnu jednakost i prava proglašavaju ili izmišljenima ili zločincima.

Činjenica je kako su mnoge pojedinosti vezane uz kontroverznog vođu Bune i dalje nepoznate, a po svemu sudeći će takve i ostati. Pravo Gupčevo ime vjerojatno je Ambroz jer se prije Bune inkvilin – kmet bez zemlje, Ambroz Gubec iz sela Hižakovca spominje u popisima crkvene desetine 1556. i 1560. te u stubičkom urbaru 1567. U vrijeme Bune može imati 35 godina.

Ime Matija Gubec spominje ugarski povjesničar Nikola Istvanffy 1622. u prvom historiografskom opisu Seljačke bune. U svom opisu navodi kako su seljaci Gupca smatrali hrabrim i mudrim, ali i velikim zagovornikom borbe protiv plemstva. U saslušanjima nakon ustanka Gubec se spominje kao jedan od vrhovnih vođa.

Veliku popularnost Matija Gubec dobiva tijekom 19. i 20. stoljeća zahvaljujući brojnim književnim i ostalim umjetničkim djelima u kojima je prikazan kao neumorni borac za pravicu i dostojanstvo potlačenih te njegov lik postaje simbol pravedne borbe.

U desnom donjem kutu kompozicije nalazi se mali lik Petrice Kerempuha, stvarno literarnog junaka koji se spominje u mnogim književnim djelima kao pučki prorok i cinični komentator suvremenih zbivanja. Pitam se je li Petrica Kerempuh prorekao kako će moderni hrvatski povjesničari borca za pravicu i jednakost, junaka od krvi i mesa, prevesti u mitsko biće?

S tim pitanjem okrećem se prema zapadu, prema Medvednici i Hrvatskom zagorju, i pitam se lebdi li još nad njima duh Matije Gupca, „kmetskog kralja“, kojem velikan hrvatske književnosti, August Šenoa, u svom djelu „Seljačka buna“ stavlja užarenu krunu na glavu …

Kako god, za mene će Matija Gubec uvijek ostati vrli zagorski muž, borac protiv klasne nejednakosti i nepravde i lik od krvi i mesa te s tom mišlju sjedam na Dragicu te nas troje krećemo doma na ručak.