Čitaonica | Vrijeme na dva kotača

Na dva kotača Lujzijanom i Karolinom

30.05.2015. | Nebojša Subanović

karta-v

Subota je, a prema prognozi na www.meteo-info.hr dan je kao stvoren za zajašiti Dragicu (Yamaha Dragstar 1100) i krenuti u novu pustolovinu na dva kotača. Kako uglavnom ne lutam bez cilja nego uvijek unaprijed slažem rutu, i ovo putovanje počinje mozganjem. Izbor pada na Gorski kotar! Nisam njime prolazio već dvije godine i malo sam se zaželio Lujzijane, stare ceste Zagreb-Rijeka, koja kao da je rađena za bajkere. Detaljnija razrada uključuje dvije krajnje točke – Robinzonski smještaj HRIB mog prijatelja bajkera Stipka Vitkovića nedaleko Gerova, i Fužine. Krajnji ću cilj odabrati putem.

Ono u što sam posve siguran je da će ovo biti prvenstveno vožnja, a manje istraživanje.

I tako Dragica i ja oko 11 sati krećemo starom karlovačkom cestom te nakon nekih tričetvrt sata nezanimljive vožnje dolazimo do Karlovca. Na raskrsnici gdje se račvaju putovi prema Zadru i Rijeci skrećemo prema Rijeci.

Pravo zadovoljstvo vožnje počinje nakon Duge Rese. Cesta je gotovo prazna, a zavoji kao da su projektirani za vožnju motorom. Lujzijana je sagrađena 1811. godine i u to vrijeme smatrana je najljepšom i najmodernijom planinskom cestom Europe. Za njenu izgradnju probijeno je 13 tunela i napravljeno 25 mostova i vijadukata. General Filip Vukasović je davne 1803. godine dobio težak zadatak izgraditi cestu koja će biti prohodna manje-više cijele godine, zaštićena od bure na primorskom dijelu, povezivati mnoga raštrkana mjesta Gorskog kotara te omogućiti eksploataciju bogatih šuma.

Do izgradnje moderne autoceste Rijeka-Zagreb, tijekom nekih 200 godina, Lujzijana je bila žila kucavica koja je spajala Karlovac, dakle sjeverozapadnu Hrvatsku, a time Austriju i Mađarsku, s najvećom hrvatskom lukom – Rijekom. Takav status omogućio je razvoj kraja uz cestu, ponajprije u turističkom smislu, a obilje šuma i razvoj drvne industrije.

Moje prvo odmorište je Zdihovo. Mislim da nema šofera, pogotovo starijeg, koji ne zna za Zdihovo – krajnju odrednicu miliona janjaca. Da, najbolja janjetina u ovom dijelu svijeta jela se u Zdihovu, ili je barem kružila takva fama. Uglavnom, tko bar jednom nije stao u Zdihovu na janjetini, nije se ni vozio Lujzijanom! Današnje je Zdihovo sjena onog starog. Većina restorana je zatvorena, uočavam tek dva otvorena, a oko podneva se samo ispred jednog od njih vrti janjac. Razlog tome je moderna prometnica, Autocesta Rijeka-Zagreb, ARZ, koja je na sebe preusmjerila gotovo sav promet na toj relaciji. Lujzijanom se odvija samo lokalni promet i, naravno, bajkerski promet. Uz nekoliko traktora i osobnih vozila lokalnih registracija, na cesti srećem samo grupe motorista. Par klikova fotićem, i Dragica i ja krećemo dalje.

Nakon nekoliko minuta vožnje stižemo u Severin na Kupi. Do otvaranja ARZ-a ovaj gradić je bio glavno odmorište svih autobusa koji su prometovali na relaciji Zagreb-Rijeka. Nekada ste u restoranu mogli pojesti dobru štrudlu od sira i popiti kiselo mlijeko. Gradić je pao kao žrtva modernizacije prometnica. No, tamo se još uvijek drže dva privatna kafića i jedan fast food te benzinska postaja. Ako ste kratki s gorivom, svakako tamo natočite. Od povijesnih znamenitosti valja spomenuti stari dvorac Zrinskih koji se nelazi u blizini. Opet slijedi malo fotkanja, ovoga puta starog autobusnog stajališta, pa Dragica i ja krećemo dalje.

Putem odlučujem kako će krajnja destinacija biti nešto bliže nego sam u početku naumio, odlučujem se za Vrbovsko.

Na vidikovcu iznad Vrbovskog ponovo se zaustavljam. I on je žrtva ARZ-a. Restoran je zatvoren, a objekt lagano propada. Slikam Vrbovsko s terase bivšeg restorana i odmah se vraćam nazad prema raskrsnici s koje put vodi prema samom mjestu. Kroz samo Vrbovsko nekoliko sam puta prošao na svojim putovanjima u Istru i nazad, ali se nisam i zaustavljao.

Vrbovsko je mjesto koje živi od lokalne pilane i nekako vjerujem da je većina mještana poslovno direktno i indirektno vezena uz nju.

Tu je moja prva dulja pauza uz kavu. Nakon kraće debate sa samim sobom odlučujem da ću starom Karolinskom cestom produžiti do Ravne Gore i tamo se priključiti na Lujzijanu za povratak kući. Izlazak iz Vrbovskog na Karolinu ne prolazi glatko. Tuda sam zadnji puta išao prije petnaestak godina, putokaza nema, a do samog izlaska iz Vrbovskog treba proći nekoliko raskrsnica na kojima baš nije jasno gdje je glavna cesta, pa završavam u pilani. Ipak izbijam na Karolinu, i svakom bajkeru bih preporučio da napravi taj odmak od Lujzijane. Na kraju će se ionako vratiti na nju.

Na Karolini ćete naići na Frankopanski dvorac koji je svoj završni izgled u stilu historicizma dobio početkom 19 stoljeća kada su ga kupili riječki trgovci Feliks i Josip Neuberger. Meni izgleda pomalo kičasto, kao iz Diznijevih crtanih filmova.

U Ravnoj Gori se zaustavljam nakratko samo da napravim nekoliko fotografija. Mjesto izgleda uspavano, gotovo prazno, ali kuće su mahom dobro održavane što znači da tamo ipak postoji život.

Na spojnici Karoline i Luizijane u susret mi dolazi policajac na motoru i dobivam jedan pravi bajkerski pozdrav! Neprocjenjivo!

U Kupjaku se vraćam na Lujzijanu i krećem prema Skradu.

Skrad je mjesto na Lujzijani koje je živjelo od prometa i nešto malo turizma, a sada pokušava živjeti samo od turizma jer prometa više gotovo da i nema. Benzinska pumpa je zatvorena, prva iduća je tek u Severinu. Na parkiralištu ispred nekadašnje benzinare, gdje je prije uvijek stajalo nekoliko autobusa, moja je Dragica jedino prometalo. Par slika i krećem dalje.

Vožnja Lujzijanom od Skrada do Severina je predivna, ugodna i opuštajuća. U Severinu stajem na benzinari, a moj mi želudac signalizira da je i on prazan. Nakon što sam natočio Dragicu, odlazim do bajkerskog fast fooda i naručujem hamburger.  Prava gozba za 17 kuna! Preporučujem za opciju nabrzaka i jeftino.

U Zagreb se vraćam u kasnim popodnevnim satima nakon cca 260 kilometara u sedlu. Predivan dan, predivna vožnja predivnim cestama i predivnim krajolikom.

Lujzijana i Karolina, dvije stare ceste, naprosto mame na vožnju, a pružaju nebrojene mogućnosti, mjesta za stati, pogledati, zadržati se, i vratiti se ponovo. Povijest Gorskog kotara, a posredno i Primorja i sjeverozapadne Hrvatske, vezana je uz te dvije ceste. Puno je tu povijesti i sudbina, puno prirodnih ljepota, a turistička je ponuda, možda ne baš vidljiva sa samih cesta, sve bogatija.

I Lujzijana i Karolina će se sigurno još nagledati i Dragice i mene.

Krenete li i vi ovom rutom i zatrebate informacije, potražite ih na:
Lujzijana i
Karolina

Gorski kotar

dvorac Frankopan

Karolina

Karolina

Ravna Gora

Ravna Gora

Ravna Gora