Čitaonica | Vrijeme na dva kotača

Prvi maj „va Riki“

01.05.2017. | Nebojša Subanović

Razmišljajući gdje proslaviti Prvi maj, praznik rada, nametala se samo jedna lokacija, najproleterskiji hrvatski grad – Rijeka!

A kad razmišljam o proleterima, stalno mi zvoni krilatica „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“. Nažalost, proleteri se nikada nisu ujedinili, a u zadnjih stotinjak godina dva puta su bili debelo izvozani. Prvi puta od raznoraznih komunističkih partija, a drugi puta od krupne buržoazije koja ih je marketinškim spinovima uvjerila kako im je u kapitalizmu ipak najljepše.

Dragici, Teddy Biker Bearu i meni se pridružuje Đurđica te svi četvero u neko doba tog prvomajskog prijepodneva krećemo „va Riku“.

Od Zagreba do Karlovca vozimo autoputom i u Karlovcu skrećemo na Lujzijanu, staru cestu koja povezuje Karlovac i Rijeku. Do izgradnje modernog autoputa, Lujzijana je bila žila kucavica koja je 200 godina povezivala unutrašnjost Hrvatske s njenom najvećom lukom – Rijekom. Lujzijanu je projektirao general Filip Vukasović i to je bila prva moderna europska planinska cesta.

Lujzijana je građena od 1803 do 1811, a ime je dobila po Mariji Lujzi, kćeri cara Franje I. Asfaltirana je 1950 godine nakon manjih preinaka u njenoj trasi.

Vozeći Lujzijanom, mogu reći kako je general Vukasović bio pravi vizionar – cesta je pravi raj za motoriste. Svi zavoji imaju stalni radijus, ako u zavoj uđete s pravom brzinom i nagibom, možete biti sigurni da će te ga tako moći odvesti cijelom duljinom. Nema iznenađenja.

Od 2008 godine, od kada je autocesta Rijeka-Zagreb završena u svoj svojoj duljini, počinje agonija Lujzijane. Danas njome prometuju samo lokalci te vikendom i praznicima motoristi. A njih je tada mnoštvo.

Zdihovo, nekada carstvo janjetine s ražnja, danas je gotovo mrtvo. Zaustavljamo se u Severinu na Kupi, mjestu gdje su se nezaobilazno zaustavljali svi autobusi na toj ruti. Danas tuda gotovo da autobusi i ne prolaze. Fosil nekadašnjeg restorana gdje ste, naprosto, morali popiti kiselo mlijeko, danas propada.

Dva ugostitelja su se, ipak, uspjela prilagoditi situaciji pa imate gdje popiti kavu. Mi stajemo ispred Miki Mausa.  Prije se tu mogao pojesti i dobar hamburger, danas nema ni toga. Ali kava je pristojna. Dok sipkamo kave, kontempliram kako su se ova dvojica uspjeli prilagoditi novonastaloj situaciji. I zaključak je jednostavan – smanjili su svoju aktivnost, ponudu, osoblje, nekako su se „stisnuli“. Kao i mamuti, nestankom ledenog doba i njihovih beskrajnih pašnjaka su se smanjivali, oni zadnji, krećanski, bili su veličine teleta. Svejedno su izumrli. Nadam se da Miki Maus neće.

Iduće zaustavljanje je na vidikovcu iznad Vrbovskog gdje je nekada bio restoran s terasom s koje je pucao, eksplodirao pogled na dolinu u kojoj se smjestilo Vrbovsko.

Nažalost, i taj restoran je još jedan fosil uz Lujzijanu.

Par fotografija i krećemo dalje. Zmijugamo Lujzianom i stalno mi se nameće veza između Routa 66 i Lujzijane. Nevjerojatno koliko su im sudbine slične! Obje su u svom naponu bile žile kucavice svog prostora. Njima je tekao promet, oko njih je bujao život. Izgradnjom modernih prometnica, obje su počele odumirati. Ipak, Amerikanci su odlučili od ostataka Route 66 napraviti turističku atrakciju i to im je uspjelo. Hoćemo li i mi imati dovoljno mudrosti da od Lujzijane napravimo turističku atrakciju? Cestu kojom će se ljudi voziti, a ne samo transportirati! A nije da nema „materijala“!

Slijedeći „materijal“ kraj kojeg, ili bolje, iznad kojeg stajemo je Lokvarsko jezero. Lokvarsko jezero je umjetno jezero dubine oko 40m i veličine oko 2,5 km kvadratna. Jezero je nastalo izgradnjom brane kojom je zaustavljena rijeka Lokvarka, a čiji su radovi trajali neprestano od 1952. do 1954. godine. Izgradnjom brane potopljena je dolina s naseljem kojeg je činilo 69 kuća, 3 pilane, slastičarnica, gostiona i kapelica.

U dokumentima tog vremena stoji da je na izgradnji brane sudjelovalo više stotina radnih brigada u kojima je bilo 27 tisuća dobrovoljaca. No, bez obzira na njihov broj, izgradnja takve brane, kakva je do tada u cijelom svijetu postojala samo na Filipinima, bila je pravi pothvat. Unatoč složenosti i težini posla omladinci su čak prije roka izgradili branu visoku 48m koja tamo stoji i danas.

Prolazimo Gornje Jelenje i nakon par zavoja se otvora pogled na more!

Spuštamo se prema Kikovici i na onoj najvećoj serpentini pukne pogled na grobnički aerodrom. A na samom zavoju, na kamenoj ogradi sjede bajker i njegova cura. Stajem kraj njih i molim ga da mi drži stisnutu ručnu kočnicu dok napravim fotografiju piste.

I konačno ulazimo „va Riku“!

Već godinama nisam bio u tom gradu. Nepravedno sam ga „zanemario“. Parkiramo na obali čime jedan od lokalnih galeba baš nije bio previše zadovoljan.

Dok šetamo Korzom, zovem svog bivešg šogora Boška da mi kaže gdje se u centru može pojesti dobra pizza.

Nakon nekoliko razgovora i konzultacija, on dolazi po nas i vodi nas kod svog prijatelja gdje baš roštiljaju. I tako, umjesto pizze ili prvomajskog graha, uživamo u prvomjaskom roštilju.

Pun roštilja, odlučujem da se vraćamo autoputom. Već je kasno, malo sam umoran i nisam siguran kako bi izgledalo još jedno zmijuganje Lujzijanom. Možda da je bilo još dva sata odmora…

Autoput, taj dosadni autoput…

I na kraju ovaj predivan dan zaokružujemo pivom u mom omiljenom BBF-u!

Sretan vam Prvi maj, praznik rada!