Čitaonica | Vrijeme na dva kotača

U hrvatskom podzemlju

13.07.2015. | Nebojša Subanović

Došao je i dan da se Lessie vrati kući. Državno prvenstvo Hrvatske u zrakoplovnom jedriličarstvu je završeno, medalje i pehari podijeljeni, društvo spremno za razlaz. Vrijeme kao izmišljeno za vožnju motorom.

Jedriličari pakiraju svoje jedrilice u prikolice, a ja pokušavam spakirati svoje stvari u ruksak. Spakirati ispeglane i uredno složene majice u ruksak jedna je priča,  one već nošene, sasvim druga.

Nakon dobre kombinatorike uspijevam zatvoriti ruksak i montiram ga na zadnje sjedalo. Provjeravam čvrstoću i stabilnost te se pozdravljam s dečkima koje uspjevam naći na aerodromu. Mnoštvo želja da se svi opet vidimo na godinu, ako već ne i prije.

map1

Dragicu i ja krećemo put Knina u kojem se ovaj puta ne zaustavljam. Negdje iza račvanja za Zadar i Zagreb stajem na ugibalištu jer me muči žeđ. Očito sam sinoć pretjerao s janjetinom i svinjetinom te sada plaćam danak voje neumjerenosti. Srećom, imam bocu vode.
U nastavku vožnje promatram vegetaciju koja promiče putem te uočavam kako malo po malo iz tipične mediteranske prelazi u krško kontinentalnu. I tako ulazim u Liku.
Ovoga puta imam plan. Želim posjetiti Cerovačke spilje. Bio sam tamo jednom, davno, prije 40-tak godina. I znam da sam bio fasciniran. Želim to ponoviti.
Skretanje za Cerovačke spilje označeno je putokazom i nalazi se na nešto manje od 4 kilometra od raskršća na kome se državna cesta D27 za Obrovac odvaja od D1 koja nastavlja prema Kninu.

Podno Cerovačkih pećina nalazi se parkiralište s nekoliko manjih objekata, a malo poviše njega su ostaci motela. Očito je tu nekada postojao turizam.
Momak na terasi drvenog objekta kaže mi kako iduća tura ide kroz 45 minuta te da je ulaznica 50 kuna. Odlučim da ću investirati tih 50 kuna. I dok tako ćakulam s momkom, kroz razmaknute daske na, očito, dvostrukom krovu nadstrešnice, proviruju nožice i rep puha! Kaže momak kako u toj nadstrešnici živi cijela kolonija! I obožavaju jabuke.

U nastavku razgovora saznajem kako u napuštenom motelu žive dugonogi šišmiši, ugrožena vrsta. Na prstima ulazimo i u jednoj mračnoj prostoriji sa stropa visi desetak šišmiša. Moli me da ne koristim blic kako ih ne bih probudio i uznemirio. No nekoliko njih ipak uspijevamo probuditi. Slika-dvije i izlazimo van kako bi ih ostavili na miru.

Vraćamo se pod nadstrešnicu i uskoro dolazi vodič koji vraća jednu grupicu posjetitelja i kaže kako tu gore na betonu leži Eskulapova zmija, po naški bjelica. Opet na prstima žurim gore kako bih ju slikao.

Dolazi još nekoliko ljudi i krećemo prema najnižoj od tri pećine koja je otvorena za javnost. Ima tu deset-petnaest minuta penjanja po dobro uređenoj stazi koja uključuje i dionice sa stepenicama.

Dolazimo do ulaza u spilju, a tamo, šok: mlaz hladnog zraka od nekih 7 stupnjeva Celzija struji iz ulaza! A vani tridesetak! Temperatura unutar spilje je stalnih 7 stupnjeva i za ugodan boravak u njoj valja se obući.

Najniža spilja je stara oko 35 miliona godina i još je uvijek „živa“ što znači da se u njoj odvijaju procesi nastajanja stalaktita, stalagnita, stalagnata, zavjesa i još otprilike 16 drugih spiljskih ukrasa.

Ulazimo u spilju i počinjemo putovanje kroz hrvatsko podzemlje u duljini od 700m. Vodič nas upozorava kako je snimanje foto aparatom zabranjeno, kao i dodirivanje stijena ili ukrasa spilje. Dodirivanje je zabranjeno jer dodirom na kamenu ostavljamo naše aminokiseline ili neke druge kiseline te na tom mjestu prestaje taloženje kalcita, odnosno prestaje izrada spiljskih ukrasa. Da bi izrastao jedan milimetar spiljskog ukrasa treba proteći 30 do 100 godina! Fotografije unutrašnjosti sam preuzeo sa stranice: http://www.terra-tedania.hr/hr/ponuda/istrazi/cerovacke-pecine/

Do prije 15 tisuća godina pećinu su koristili pećinski medvjedi i lavovi čije su kosti nađene u njoj. Uz njihove kosti nađene su i kosti jelena te još nekih životinja koje su očito bile plijen planinskog lava. No nađena je i jedna ljudska kost. Pećinski medvjedi su bili uglavnom biljojedi i dva do tri puta veći od današnjeg smeđeg medvjeda.
Prije nekih 3000 godina ilirsko pleme Japoda koristilo je pećinu kao hladnjak. Nađeni artefakti kod samog ulaza govore kako su tamo držali lakopokvarljive namirnice poput mlijeka, meda i slično.

Hodajući vlažnom stazom spilje pred nas izlaze razni likovi iz priča, bajki i religije, Djed Mraz, Regoč, anđeli, patuljci, Snjeguljica, razne životinje … Nevjerojatno koliko ovo mjesto raspiruje maštu.
Na jednom mjestu nam vodič na obloj stijeni pokazuje zanimljiv reljef u obliku slova A unutar kružnice. Poznati istraživač neobjašnjive povijesti Erich von Däniken u tom znaku vidi poruku prethistorijskih astronauta. Nekolicina znanstvenika ipak smatra kako je to čudnovata igra prirodnih sila i procesa. No svaka spilja ostavlja čovjeku da vjeruje u što god poželi.
Na kraju dolazimo do jedinstvenog spiljskog ukrasa, kaskada na podu. Vodič kaže kako su to jedinstveni primjerci u svijetu te da ne postoje niti u jednoj drugoj spilji.
Izlazak na svjetlo dana predstavlja novi toplinski šok. Sa 7 na 30 stupnjeva u jednoj sekundi!

map2

Spuštamo se na parkiralište te Dragica i ja krećemo put Plitvica, odnosno Borja gdje je iduće odmorište. Tankiranje u Korenici te sendvič od pršuta i kiselo mlijeko u Borju.
Nakon Grabovca gužva na cesti, ćini se kao da su se svi svjetski tegljači baš to popodne našli na D1 put Zagreba.
Stajem i u mojoj omiljenoj birtiji uz Muzej Domovinskog rata u Turnju na espressu i ogromnoj čaši vode s ledom.
U Zagreb dolazim u kasnopopodnevnim satima, nekih desetak sati nakon što sam krenuo iz Sinja.
I jedva čekam svoj krevet …