Čitaonica | Vrijeme na dva kotača

Uči, Nino, uči!

06.06.2017. | Nebojša Subanović

Uči, Nino, uči, riječi su koje sam slušao od pokojne bake tijekom cijelog svog školovanja. I dan-danas mi odzvanjanju ušima. Vjerojatno zato nikada nisam prestao učiti, čak niti u ovim, ehm, zrelim godinama, kada je moje oficijelno školovanje daleko iza mene.

Svi se slažu da je ovo naše stoljeće, stoljeće cjeloživotnog učenja. Tehnologija se mijenja i napreduje tolikom brzinom da ono u čemu ste jučer bili vrhunski stručnjak, danas je zastarjelo. U doba mojih roditelja u mnogim ste strukama mogli dočekati penziju s onim što ste naučili u školi ili na fakultetu.

Međutim, postoje neke ljudske aktivnosti koje od samog svog nastanka iziskuju neprestano učenje i svladavanje novih vještina. Jedna od njih je vožnja motorom.

Ona abeceda vožnje motorom koju naučite u auto-školi nije ni približno dovoljna da bi ste suvereno upravljali vašim omiljenim dvotočkašem.

Srećom, postoje tečajevi sigurne vožnje motorom na kojima ćete naučiti mnoštvo trikova i svladati mnoge radnje koje se u školi gotovo ni ne spominju.

Ove subote je na poligonu centra Oryx održana praktična Radionica sigurne vožnje motociklom. Radionica je bila besplatna zahvaljujući potpori Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa.

I tako smo se Dragica i ja obreli te subote u 9 ujutro u Mičevcu, prigradskom naselju između Zagreba i zagrebačke zračne luke, na Oryxovom poligonu. Ovo mi je drugi puta da sam u takvoj školici, prva na kojoj sam bio prije tri godine bila je u organizaciji Policijske akademije i Udruge Karavana za život.

Radionica započinje predavanjem i demonstracijom pružanja prve pomoći unesrećenom motociklisti.

Nikada dovoljno znanja o tome, u nadi da mi nikada neće zatrebati. Prvi puta isprobavam masažu srca i umjetno disanje na lutki za vježbanje. Nije baš tako jednostavno ni lako kako se čini.

Potom nam instruktor vožnje daje kratke upute i najavljuje što ćemo sve raditi na samom poligonu.

Bilo je tu raznih motocikala, od skutera do pravih zvijeri. Kako god, za sve nas na dva točka vrijede ista pravila i fizikalni zakoni.

Iako se radi o poligonu, kontroliranim, gotovo laboratorijskim uvjetima, kompletna zaštitna oprema je obavezna.

Počinjemo zagrijavanjem guma vozeći rastegnuti slalom između čunjeva.

U vožnji pokušavam ustati i tako upravljati. Moram priznat kako Dragica baš nije koncipirana za takve aktivnosti u vožnji, ali svejedno pokušavam.

Nakon zagrijavanja kratko predavanje o fizici vožnje motocikala te teorija o korištenju kočnica. Ukratko, korištenje prednje kočnice utječe na režim vožnje, korištenjem u zavoju „ruši“ motor dok je zadnja neutralna i moguće ju je čak koristiti u zavoju, ali nije poželjno jer smanjenje brzine povećava radijus zaokreta.

Iduća vježba je vožnja među čunjevima, prvo uski krugovi, potom osmice nakon kojih dolazi „provlačenje među automobilima“ i na kraju gusti slalom među čunjevima.

Dragica i ja se mučimo na uskim krugovima i nema šanse da napravimo krug unutar čunjeva pa se vrtimo po vanjskom krugu.

Oni na skuterima nemaju tih problema.

Ni s osmicama ništa bolje. Znojim se pokušavajući napraviti propisnu osmicu, ali ti čunjevi su naprosto preblizu postavljeni. Nema šanse. Ne s Dragicom. Ne ja s Dragicom. Ne danas ja s Dragicom.

„Provlačenje među automobilima“ je za nas dvoje nemoguća misija. Radi se o tri paralelne grupe čunjeva gdje su paralelni redovi razmaknuti možda metar, a srednja grupa pomaknuta u stranu nekih metar i pol, ali preblizu prvoj grupi. Pokušavam nekoliko puta, ali ne mogu tako naglo smotati lijevo pa desno.

Majica ispod motorističke jakne je natopljena znojem, isto kao i ptokapa. Sve to skidam sa sebe dok grupa odlazi na zadnju vježbu, kočenje.

8

Gledam ih, ali nemam više snage. Gledam ih i pomislim: “Ako danas ne probam zakočiti tako da blokiram zadnji kotač, neću to napraviti nikada”. Konzultiram se s Dragicom, oblačim jaknu, kacigu, rukavice. Zajašim Dragicu, odlazim u red i kad se staza oslobodila ubrzavam do nekih 50 km/h. Kada dolazim do čunjeva pritiščem pedalu zadnje kočnice koliko ide, a odmah potom i ručicu prednje, ali nježno i ne do kraja. Dragica naglo usporava i staje. Spuštam nogu i pitam instruktora: „Je li zadnji blokirao?“ Potvrdno klima glavom i kaže da odem tamo sa strane to vježbati, ako mi nije žao gume. Neka, guma je 200 Eura, a meni je ovo dovoljno. Klizao sam zadnjom gumom jedno četiri-pet metara, a da to nisam osjetio! Prvi puta sam se to usudio pokušati, prvi puta sam napravio i sada odlazim kući sretan, a sretna odlazi vjerojatno i moja zadnja guma….

I pada odluka: svake ću godine barem jednom otići u ovakvu školicu, ako ih bude, a nadam se da hoće.