Čitaonica | Vrijeme na dva kotača

Vražji prolaz

29.05.2017. | Nebojša Subanović

Ne mogu se oteti dojmu kako bih mogao cijeli život voziti gore-dolje Lujzijanom i svaki puta pronaći nešto novo, nešto lijepo, nešto zanimljivo, nešto neponovljivo za vidjeti.

Jedna od tih lokacija, nešto što bi Englezi rekli „must-see“ je Vražji prolaz kraj Skrada.

Desetljećima slušam o Vražjem prolazu i Zelenom viru, desetljećima prolazim Skradom i nikako se spustiti tih nekoliko kilometara uskom i strmom cestom te vidjeti ova dva bisera Gorskog kotara.

Zato rekoh: ova subota je dan za Vražji prolaz. I gotovo!

Sredinom tjedna stavljam kratki itinerar na Viber grupu i u subotu se na benzinskoj, odmah poslije naplatnih kućica skuplja mala grupica, nas sedmero: Željko i Zdenka, Dubravko i Andi te Đurđica, Teddy Biker Bear i ja. Total: tri BMW-a i moja Dragica.

Autoputom vozimo do Karlovca, a u Dugoj Resi skrećemo na Lujzijanu.

Do „pit-stopa“ u Severinu na Kupi baš nešto ne srećemo puno motorista. Začudo. Kava u Miki Mausu je standardno izvrsna, a čak ni glazba nije kao na vatrogasnoj zabavi.

Dok žvačemo sendviče i sipkamo kavu, gledam kumuluse nad goranskim brdima.

Kumulusi su oblaci lijepa vremena, a nastaju kondenzacijom vodene pare koja se diže toplim zrakom u visinu. Orlovima, rodama, supovima i jedriličarima su to najdraži oblaci.

Nakon kave vijugamo Lujzijanom do Skrada.

Društvo na BMW-ima je odjurilo naprijed, a nas trije na Dragici stižemo u Skrad nekoliko minuta kasnije. Dubravko komentira kako je Andi uspjela obaviti tek jedan telefonski razgovor.

Uskom i strmom cestom se spuštamo prema planinarskom domu Zeleni vir.

U jednom momentu mi propadne nožna kočnica, inače ključna kočnica na tipu motora kakav je Dragica. Nema veze, imam još ručnu…

Parkiramo motore u hladovini pokraj planinarskog doma.

Grupno naslikavanje.

Na potoku Curak je mala hidroelektrana Zeleni vir, „pravog“ imena Munjara Zeleni vir. S radom je počela 1922, radi i danas s originalnim generatorima. Sagradio ju je Selčanin Josip Lončarić, strastveni lovac koji je 1898., prateći tuda trag ranjenog srnjaka naišao na slap koji se rušio s kakvih 80 m visine u niži potok te došao na ideju o gradnji hidroelektrane.

Ulazimo u kanjon Vražji prolaz dok zelenilo bode oči.

Priroda oduzima dah i sada mi je jasno zašto u svim turističkim vodičima piše kako je Vražji prolaz najljepši lokalitet Gorskog kotara.

Cijela staza je kratka, nekih 800m i ne zahtijeva neke velike fizičke napore.

Većim dijelom hodamo po „mostićima“ i „vijaduktićima“…

… ili po stepenicama gore-dolje.

Mjestimice je prolaz širok jedva dva metra. Teško je naći riječi za opisati ljepotu prirode kroz koju prolazimo.

Staza prati potok Jasle koji je upornim radom tisuća godina izdubio prilično duboki kanjon sa strmim liticama.

Putem se nekoliko puta izmjenjuju uski prolazi i nešto šire zelene dionice…

… dok nas svo vrijeme prati žubor potoka.

Vražji prolaz i Zeleni vir, čiji obilazak ostavljamo za slijedeći dolazak, su 1962 proglašeni geomorfološkim rezervatom i prostiru se na nekih 200 hektara površine.

Na kraju staze dolazimo do spilje…

… i hrabro ulazimo u nju, no ne preduboko. Naime, spilja nije osvijetljena, a mi smo imali samo jednu škiljavu bateriju i mobitele koji se baš nisu pokazali adekvatnima. Prema turističkim vodičima, na kraju spilje se nalazi jezerce s dva drvena čamca iz 19 stoljeća i nitko ne zna kako i zašto su tamo dospjeli. Drugi puta dolazimo s baterijama i posebnom odjećom i obućom za istraživanje spilje. Možda tada ugledamo i čovječju ribicu koja je njen stanovnik.

Povratak prema planinarskom domu…

.. gdje pretresamo dojmove.

Oblačenje i povratak. Začudo, Dragičina nožna kočnica je opet proradila! Svejedno će na servis, možda samo treba doliti kočionog ulja.

Kava kod Miki Mausa dok Andi odlazi odmah jer žuri na jogu. U Karlovcu Željko i Zdenka odlaze za Pisarovinu, dok Dubravko, Đurđica, Teddy Biker Bear i ja zaokružujemo priču pivom u BBF-u.

Fotografije: Željko i Nebojša