Čitaonica | Zanimljivosti

Kišni ples

03.11.2011. | Đurđica Marković

Ušli smo u jesen, doba tmurnih oblaka, jutarnjih magli i čestih kiša. U ovim našim krajevima, gdje kiše ima otprilike onoliko koliko je i treba, o njoj ne razmišljamo baš previše. Uglavnom se ljutimo kada pada: pokvari nam vikend ili slobodno popodne, namoči nam najnovije kožne cipele, pokvari nam frizuru, a često nas i rastuži, jer mi, kojima je ne manjka, vezujemo ju uz ona čudna stanja u kojima nas preplavi neka neobjašnjiva tuga  i ne znamo što bismo sa sobom.

 Za neke druge krajeve i narode koji u njima žive, priča je posve drugačija. Na kišu gledaju kao na dar Božji, za nju se mole, iščekuje ju dugo i željno, a kada padne, izaziva pravu, euforičnu radost.

 Značenja kiše za život, čovjek je postao svjestan vrlo davno. I kako je sve u svom životu oduvijek pokušavao prilagoditi svojim potrebama, tako si je želio osigurati i dolazak «kapljica što život znače».  Znao je da bez kiše nema ni  ljetine neophodne za život. U želji da si osigura naklonost bogova koji će mu za uzvrtat poslati kišu, zaplesao je najljepše što je znao i umio. Tako je nastao Ples kiši. A plesalo se kiši u drevnom Egiptu, plesali su joj američki domoroci, a ponegdje joj plešu još i danas.

U indijanskim rezervatima SAD-a i danas se jednom godišnje izvodi ritualni Ples kiši, onakav kakav su nekada davno izvodili Cherokee Indijanci. Kako su duboko vjerovali da duhovi kontroliraju vrijeme, ceremonija kišnog plesa i slični rituali bili su njihovi pokušaji da si osiguraju naklonost tih istih duhova.  Dojmljiv, kako svojom izvedbom, tako i koloritom odjeće koju izvođači nose, ples je istovremeno odraz duhovnosti američkih domorodaca, koja je uključivala duboko poštovanje prema životinjama, okolini u kojoj su živjeli i jednih prema drugima. Ceremonija zahtjeva odjeću ukrašenu i oslikanu posebnim uzorcima, napravljenu samo za tu prigodu, kao i pokrivala za glavu, ukrašena kozjom dlakom, perjem te dragim kamenjem, kao simbolima vjetra i kiše.

 I nama znatno bliže, u Rumunjskoj, određene romske skupine još i danas izvode Paparudu, ili tradicionalni, ritualni ples prizivanja kiše, koji  potječe iz poganskih vremena. Izvodi se u proljeće te u vrijeme ozbiljnih suša. Mlada djevojka obučena u  suknju napravljenu od isprepletene, svježe, zelene vinove loze i grančica, ide od kuće do kuće, pjevajući i plešući. Prate ju mještani koji uz nju plešu i pjevaju. Domaćini za njima prolijevaju vodu i mlijeko. Djeci i mladima daje se tom prigodom novac ili pšenica, kukuruz, pšenično brašno ili grah.

Bugarski i srpski Slaveni običavali su u sušno vrijeme organizirati svečanost Dodole ili Perperune. Po vjerovanju starih Slavena, Dodola je bila  božica kiše i žena vrhovnog boga Peruna, boga grmljavine. Kada Dodola muze svoje nebeske krave – oblake, na zemlju pada kiša, vjerovali su stari Slaveni. U svečanostima Dodole,  božicu kiše se slavilo te ju se molilo da pošalje kišu. U samom ritualu, mlada žena prekrivena lišćem i grančicama, pleše i pjeva Dodoli pjesmu kojom je nagovara da pošalje kišu. Folklorne skupine u Srbiji i danas često izvode ples Dodole.

Bez obzira spadamo li među one koji kišu vole, ili njene „neprijatelje“, za život kakav znamo, ona je neophodna. I stoga, kad je treba, neka pada. Možda ne bi bilo loše da i mi ponekad zaplešemo! Ne zbog  kiše, zbog raspoloženja!