Čitaonica | Zanimljivosti

„Petrichor“ ili slatki miris zraka poslije kiše

25.04.2013. | Đurđica Marković

petrichor

Zasigurno ste u danima nakon dužeg suhog i vrućeg vremena s uživanjem dočekali kišu. Sa svakom njenom kapi suh zrak prepun čestica prašine ustupa mjesto  jednom  snažnom, svježem i slatkastom mirisu, mirisu zraka poslije kiše.

Ako se pitate je li stvaran i od kud dolazi, evo odgovora.

Australski znanstvenici Isabel Joy Bear i R. G. Thomas, napravili su 1964. godine prvu ozbiljnu znanstvenu studiju na tu temu i objavili je u časopisu Nature pod naslovom “Priroda glinenastog mirisa” (“Nature of Agrillaceous Odor”). Kako bi objasnili ovaj fenomen smislili su izraz “petrichor” koji su skovali iz korijena dviju grčkih riječi – petra, što znači kamen i ichor, što je riječ za krv bogova iz drevnih mitova.

U toj studiji te popratnim istraživanjima, iznijeli su tvrdnju da karakterističan miris kiše dolazi od mješavine ulja koje ispuštaju neke biljke tijekom sušnog perioda. Kad nakon suše padne kiša, spojevi iz tih ulja, koji se tijekom vremena akumuliraju u suhim stijenama, se pomiješaju i otpuštaju u atmosferu. Dvojac je također primijetio da ta ulja sprečavaju klijavost sjemena, a nagađa se da ih biljke proizvode kako bi ograničile konkurenciju tijekom sušnih vremena kad su zalihe vode ograničene.

Ova uljna isparavanja u zraku se spajaju s drugim supstancama i stvaraju prepoznatljiv miris kiše. U vlažnim šumskim područjima zajednička tvar je geosmin – kemijska supstanca koja potječe iz bakterije aktinomicete čije je stanište u tlu. Pri proizvodnji spora bakterije izlučuju i komponente koje zajedno sa sporama, za vrijeme kiše, dospijevaju u vlažan zrak, a time i do naših noseva.

“To je vrlo ugodan miris koji podsjeća na mošus”, izjavio je stručnjak za tlo Bill Ypsilantis. “Možete ga osjetiti dok prevrćete zemlju u svom vrtu.”

S obzirom na to da bakterija uspijeva u vlažnim uvjetima, a spore razvija tijekom sušnog perioda, miris geosmina najviše ćemo osjetiti kad kiša padne nakon dužeg sušnog perioda jer je najveća koncentracija spora nataložena na tlu. Studije ukazuju na to da je osjetilo mirisa kod čovjeka izuzetno osjetljivo na geosmin pa ga neki ljudi mogu osjetiti u izuzetno niskim koncentracijama.

Ozon, molekula sa spojena tri atoma kisika, također igra veliku ulogu kod mirisa, posebno nakon oluje. Električno pražnjenje u obliku munja može podijeliti molekule kisika i dušika u atmosferi, pri čemu se one često rekombiniraju u dušikov monoksid (NO) koji zatim reagira s drugim kemikalijama u atmosferi stvarajući ozon. Ponekad se miris ozona u zraku (pomalo oštar miris koji podsjeća na klor) može osjetiti i prije same oluje jer se on prenosi s velikih udaljenosti na velikim visinama.

Osim saznanja da su specifične kemikalije odgovorne za proizvodnju mirisa, postoji i dublji razlog zašto nam je baš miris kiše tako ugodan, a taj je, pretpostavljaju stručnjaci, evolucijske prirode.

Antropologinja Diana Young s australskog Sveučilišta Queensland, koja je proučavala zapadnoaustralski narod Pitjantjatjara, primijetila je da oni povezuju miris kiše sa zelenom bojom, što ukazuje na duboku povezanost između sezone prvih kiša i iščekivanja rasta u prirodi i pripadajućih životinjskih vrsta, što je od najveće važnosti za njihovu ishranu. Ona upotrebljava naziv “kulturna sinestezija” – miješanje različitih osjetilnih iskustava na širokoj društvenoj skali evolucijske povijesti.

Odnos prema kiši različit je širom svijeta. U klimatski uglavnom umjerenim predjelima Zapadnog svijeta uz kišu se najčešće vezuju negativni pojmovi i osjećaji, pa je kiša uglavnom suprotstavljena sjajnom i uvijek «sretnom» suncu. Ipak, bez kiše nema hrane, a bez hrane nema  života. Sjetite se toga kada drugi puta poželite jadikovati na prve kapi kiše. A kad ih padne dovoljno da zrak zamiriši, uživajte!

Izvor: Znanost.geek.hr.