Čitaonica | Vrijeme na dva kotača | Zanimljivosti

Putovanje u mjesto u kome proljeće pripada pjesnicima

04.06.2015. | Nebojša Subanović

rijeka Dobra

Četvrtak, 4. lipnja 2015., blagdan za većinu radnog naroda. Vrijeme savršeno i odluka kako provesti današnji dan brza je i laka: idem na vožnju.

Prije polaska samo kratak pogled na portal meteo-info.hr, vremenska prognoza potvrđuje moju odluku.

Ovoga puta Dragici (Yamaha Dragstar 1100) i meni pridružuje se i Đurđica. Zbog poslovnih razloga krećemo nešto kasnije nego što smo željeli, tek oko podneva, kada je zvizdan već dobrano upržio. Dragica kao da s tim nema problema, grabi kilometar za kilometrom, i nakon manje od sat vremena iz Duge Rese skrećemo na Lujzijanu. Lagana vožnja ugodnim zavojima Lujzijane do Jarča Polja gdje se zaustavljamo zbog kave i odmora. Kava na terasi motela Dobra s pogledom na rijeku Dobru pravi je užitak, a čarobno zelenilo rijeke odmor za oči!

na terasi motela Dobra

Dok mi uživamo u kavi i ljepoti krajolika, Lujzijanom svako malo projuri grupica motorista. Nakon 200 godina Lujzijana definitivno postaje bajkerska cesta. S razlogom.

Nakon okrijepe nastavljamo Lujzijanom prema Severinu na Kupi. Pri prolasku Zdihovom Đurđica evocira svoje uspomene dok je tamo bila redoviti gost.

Stajemo u Severinu s jasnim ciljem – pogledati stari dvorac Zrinskih i Frankopana smješten na visokoj litici iznad desne obale Kupe. Ne zna se kada je sagrađen, no do 1577. godine vlasnik mu je hrvatski plemić Stjepan Frankopan Ozaljski. Do 1671. dvorac je uglavnom u vlasništvu obitelji Frankopan i jedno kraće vrijeme obitelji Zrinski. Nakon sloma Zrinsko-Frankopanske urote, dvorac je oduzet obitelji Frankopan i opljačkan. Godine 1682. kralj i car Leopold I Habzburški poklanja dvorac pukovniku Ivanu Franji Oršiću.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

dvorac Zrinskih i Frankopana u Severinu na Kupi

dvorac Zrinskih i Frankopana u Severinu na Kupi

Dvorac se više puta obnavlja, a današnji barokni oblik dobiva nakon zamašne pregradnje 1803. godine. Od 1823. do 1850. vlasnik dvorca je karlovački plemić i veletrgovac Amroz Vranyczany Dobrinović, a nakon toga dvorac mijenja nekoliko vlasnika. Nakon 2. svjetskog rata je nacionaliziran, a od 1960. pa do 1980. je hotel. Danas je prilično derutan i čeka svoju daljnju sudbinu.

Po razgledavanju dvorca nastavljamo prema današnjoj odrednici – Lukovdolu.

Lukovdol je malo mjesto smješteno koji kilometar uz Lujzijanu i nekih stotinjak kilometara od Zagreba, poznato po – poeziji! U njemu je 21. ožujka 1913. rođen Ivan Goran Kovačić, poznati hrvatski pjesnik. I.G. Kovačić nakon završene realne gimnazije u Karlovcu upisuje studij slavistike u Zagrebu, no nakon nekog vremena prekida studij i počinje se baviti novinarstvom, uređujući kulturne rubrike, najprije u „Hrvatskom dnevniku“, a potom u „Novostima“.

Kao simpatizer HSS-a i Radićeve politike, koncem 1942. godine, zajedno s Vladimirom Nazorom, priključuje se partizanima. Sudjeluje u napornim marševima po Bosni, ali intenzivno piše. Koncem lipnja i početkom srpnja 1943. nalazi se u istočnobosanskom selu Vrbici, skrivajući se od četnika, koji su ga i ubijaju 12. srpnja u blizini Foče. Njegov grob ostaje nepoznat, baš onako kako je želio (iz pjesme Moj grob):

 U planini mrkoj nek mi bude hum,

Nad njim urlik vuka, crnih grana šum

…..

Duboka etičnost te osjećaj moralne i intelektualne odgovornosti prema hrvatskom narodu tjera ga da progovori o zločinima koji su dolazili iz redova njegova vlastitog naroda, pa svoj prosvjed protiv fašističkih zlodjela izražava u obliku umjetnički izvanredno disciplinirano oblikovane poeme od deset simetrično raspoređenih pjevanja nejednake dužine koji čine skladnu poetsku cjelinu Jama.

U čast velikog pjesnika, 1964. je utemeljena pjesnička manifestacija Goranovo proljeće koja je izvrsno prihvaćena među mladim pjesnicima nekadašnje Jugoslavije, a tijekom vremena dobiva i međunarodni značaj. Manifestacija se održava svakog 21. ožujka na posebno napravljenom lokalitetu, tzv. Amfiteatru iznad lukovdolskog groblja, u blizini samog centra mjesta.

Lukovdol, Amfiteatar

Dragicu ostavljamo na malom parkiralištu, u dubokoj hladovini velike krošnje, i kroz malo groblje odlazimo do Amfiteatra. Nekoliko slika i sjedamo u hladovinu visokih jela na južnoj strani malog Amfiteatra koji odiše neobičnim mirom i spokojem. Mogao bi tu čovjek sjediti satima i upijati mirnoću mjesta i meditirati. Siguran sam da bi se svidjelo mnogim alternativcima.

Lukovdol, monument

Nažalost, rodna kuća-muzej Ivana Gorana Kovačića je zatvorena. Zato radi lokalna birtija gdje se osvježavamo hladnim napitkom. Bezalkoholnim. Ipak smo mi motoristi. U samom mjestu postoji i turistički smještaj. Prema tome, komotno možete planirati višednevni posjet Lukovdolu s izletima po okolici.

Mi napuštamo Lukovdol s jednom mišlju: vratit ćemo se!

Kako je već popodne dobrano odmaklo, glasa se i moj želudac tražeći zadovoljštinu! Ne želimo istraživati i reskirati da ostanemo gladni,  stajemo u Severinu u bajkerskom fast foodu. Đurđica naručuje male ćevape i pomfri, ja hamburger kuće koji uz nenormalno veliku pljeskavicu uključuje i kobasicu! Prave bakanalije koje zalijevamo s dva radlera! Dragica svoju okrijepu mora čekati do prve otvorene benzinare jer je ova u Severinu zatvorena. Tako je to u danima blagdana, treba provjeriti i gdje se može kupiti gorivo!

Benzinara u Dugoj Resi radi i Dragica dolazi na svoje. Punim rezervoarom krećemo put Karlovca pa starom cestom prema Zagrebu. Nakon Jastrebarskog zastajemo u Donjem (valjda) Desincu na još jednoj kratkoj kavi. S terase lokalne birtije gledam ogroman Cumulonimbus negdje iznad sjeverozapadne Bosne. Nekako sam siguran da onima koji su ispod njega nije lako. Posebno ako su na motoru. Mi se borimo tek s vrućinom.

U šest sati prevalili smo oko 200 km, uživali u čarobnoj ljepoti prirode, oslušnuli neka prošla vremena i odali počast njihovim junacima. I sve to za manje od 300 kuna (gorivo, hrana, piće).

Kako nam je bilo vrlo rječito govori naša zajedniča fotka, zar ne!