Čitaonica | Zanimljivosti

„Sam’ ti polako odi, nešt’ će već naić“

14.01.2013. | Đurđica Marković

Zagreb, 14. siječanj 2013.

Živjeti u Zagrebu u danima prave, snježne zime, postaje jedna od najgorih noćnih mora. Na samu pomisao da moram izaći iz tople kuće, padne mi mrak na oči, no postoje stvari koje se moraju obaviti bez obzira na vremenske nedaće.

Poučena iskustvom snježne avanture s početka prosinca, danas sam željela biti spremna.  Prema informacijama sa internetskih stranica Zagrebačkog električnog tramvaja, iliti ZETA, kako mu nježno tepamo mi Zagrepčani, autobusni prijevoz s Jaruna na Ljubljanicu funkcionira. No, tako je samo na dotičnim stranicama, jer je stvarnost posve drugačija!

Nakon petnaest minutnog čekanja na stajalištu, donosim odluku da do svog cilja krenem pješice, a bude li sreće, možda na nekom od usputnih stajališta uhvatim i neki bus. Danas mi sreća nije bila naklonjena. Ista situacija ponavlja se i na Ljubljanici, gdje more ljudi čežnjivo gleda tramvaj koji stoji s druge strane polazišta, čekajući svoj vozni red, ponosno i disciplinirano, kao da već nije višestruko  promašen! No, to je ZET. Pa neće valjda voziti samo zato što je na stajalištu hrpa umornih i smrznutih ljudi koji žure na svoja odredišta!

Pločnik neočišćen,  prtina je dovoljna tek za jednog čovjeka, pa kad se mimoilazimo, jedna strana mora ugaziti u više od pola metra snijega. Ispred mene tri mladića, probijaju se hrabro i žustro, a onda jednom od njih padne na pamet mobitelom zatražiti informacije o prometu. Slušalica mu na uhu, lagano se klati, a onda se presavine i zaurla: „Neš’ belivit, lik mi kaže, „samo ti polako odi, nešt’ će već naić’!“

Rukavice su mi do tog trenutka već mokre, šiška koja viri iz kape cijedi mi se niz lice, ruksak na leđima sve mi je teži, a u lijevoj mi se preponi javlja neka čudna bol – nenavikla sam na bjesomučno probijanje kroz snijeg. Ali sve to nije ništa, jer sve u meni vrišti od smijeha. Jer kad vam osoba odgovorna za informiranje građana u situaciji poput današnje da informaciju gore spomenutog sadržaja, možeš se samo neobuzdano smijati ili se ubiti, što je teško, jer nema ničega pod što bi se čovjek mogao hititi.

Ipak, na cilju mi velikodušno dozvoljavaju predaju dokumenata, iako je vrijeme za primanje stranaka upravo gotovo. Polako krećem natrag. Ovaj puta svjesno izabirem način koji ovisi samo o meni – pješice. Iako promrzla i mokra, pokušavam uživati u raskošnom zimskom danu, kakvih, ruku na srce, u posljednjih desetak godina i nemamo baš previše.

Uživajte i vi! A kako je bilo meni, pogledajte u albumu fotografija na našoj grupi na Facebooku.