Čitaonica | Vrijeme na dva kotača | Zanimljivosti

U potrazi za najpoznatijim europskim Indijancem

01.09.2017. | Nebojša Subanović

„Sve ima svoj početak i kraj“ stalno ponavlja moj susjed Mato. Tako ima i moj godišnji odmor, iako moj susjed Mato aludira na nešto drugo.

Nekoliko puta prolazim check listu „zatvaranja kuće na moru“ ne bih li zaboravio neku od tih četiri–pet točaka. Potom kontroliram Dragicu, jesam li sve spakirao, dobro povezao… I Biker Teddy Bear je dobro učvršćen. Još jedan pogled na dvorišna vrata, vraćam se provjeriti jesam li ih zaključao. Jesam. Možda bih to trebao zapisati? Ma ne…

Izlazimo na Ninsku cestu pa zadarskom obilaznicom dolazimo na Jadransku magistralu. Promet je, tako, umjeren, ništa posebno. Ne žuri mi se pa mi je svejedno.

Skretanje za autocestu. Ne, ovoga puta imam nešto drugo na umu. Nastavljam Magistralom. Prolazim i Maslenički most…

… nakon kojeg silazim s Magistrale i krećem prema Obrovcu. Kilometrima vozim uz zgarište jučerašnjeg ili prekjučerašnjeg požara.

U nosnicama mi miris paljevine, a pogledom tražim komadiće zelenila u moru antracita. Nikada prije nisam bio tako blizu tako velikom zgarištu. Praktički mu ne vidim kraja…

Raskršće, desno za Obrovac, a lijevo za Sveti Rok. Parkiram na „otoku“, iako sam mogao parkirati bilo gdje jer nema nikoga.

Mala okrepa ledenim čajem koji je još uvijek hladan. I krećemo u avanturu! Starom, takozvanom Majstorskom cestom, preko Velebita! Tadaaaa!

Sada doslovno vozim kroz zgarište.

Kako se penjem i približavam obroncima Velebita, vidim da je granica požara ujedno i granica zelenog pojasa. Iznad je kamenjar.

Otkad sam krenuo Majstorskom cestom nailazim na upozoravajuće table i jasno mi je zašto se ovo područje nije moglo gasiti.

Jedina sreća u nesreći je što je stanoviti broj mina bio aktiviran požarom. Manje posla za pirotehničare, ako će se ovaj kraj ikada i razminirati. Teren je izuzetno zahtjevan.

Prelazim preko ulaza u tunelske cijevi tunela Sveti Rok, gdje ujedno prestaje asfalt. Pred nama je 18 kilometara makadama!

Zaustavljam se na trenutak i bacam pogled prema moru. Oduzima dah, ali kad se popnem više, bit će još dojmljiviji.

Dragica baš nije motor za makadam, a nije baš ni šofer. Znojimo se, i ne samo zbog vrućeg dana, no nastavljamo dalje. Iskreno govoreći, ovo je najbolja makadamska cesta koju sam ikada vidio, a sagrađena je u prvoj polovici 19. stoljeća!!

Majstorska cesta, kako su ju nazvali na bečkom dvoru,  djelo je majora Josipa Kajetana Knežića, graničarskog časnika rođenog u Petrinji. Major Knežić svoja najbolja graditeljska djela stvara baš u Velebitskom kršu.  Prvo, i po mnogima najbolje, upravo je cesta od Obrovca preko Malog Alana do Sv. Roka i Cerja. Dionica duga 41 km planirana je četiri, a građena sedam godina. Uz veliko narodno veselje, u promet je puštena 4. listopada 1832., što je ovjekovječio i talijanski slikar Francesco Arrigoni. Car Franjo Josip II. u početku je negodovao zbog velikih troškova, no na koncu je i sam odao priznanje remek-djelu hrvatskog inženjera, iznimno važnom građevinskom pothvatu, kojim je po prvi put, po tadašnjim mjerilima,  modernom prometnicom Dalmacija  spojena s kopnenom Hrvatskom.

Grabeći prašnjave kilometre, dolazim do Podpraga i crkve Svetog Frane, vrlo neobična izgleda.

Zastajem kako bih malo razgledao, ali i isprao prašinu iz grla.

Ovdje su ostaci rodne kuće pjesnika, prevoditelja, diplomata, saborskog zastupnika i urednika Borisa Marune,  gdje je povodom 70-godišnjice njegova rođenja postavljena spomen ploča s uklesanim stihovima koje je pjesnik posvetio Velebitu.

U počast Velebitu

Neka mi nitko ne spominje Velebita

Neka se nitko ne poziva na nj

Velebit nije nedovršen san nekog boga

Nije ja i nije ti …

Odmah do su i dva spomenika, stariji iz 1851. godine, posveta na talijanskom jeziku oružniku Francescu Fracassu, koji je životom platio svoju hrabrost, štiteći Majstorsku cestu i njene putnike od 22 razbojnika s kojima se sam sukobio. Drugi kamen posvećen je oružniku Ivanu Zagorcu koji se na ovom mjestu smrznuo 11 godina kasnije.

U hladu crkve Sv Frane dva bajkera, ali s propisnim mašinama, također traže malo predaha.

Uokolo su i ostaci nekadašnjih svratišta i obiteljskih kuća kroz čije ruševine puca pogled na Tulove grede, jedinstvenu geomorfološku formaciju Velebita.

Cesta zmijuga penjući se prema njima.

Na jednom zavoju osupne me pogled na Novigradsko more i Velebitski kanal. Stajem kako bih napravio koju fotografiju. Ovo je vjerojatno zadnji pogled na more na ovome putu. Jesam li zaključao dvorišna vrata? Vrag da ga nosi i vrata….

Tulove grede. Teren oko njih je razminiran, ali svejedno ne silazim s ceste. Ne zbog straha, već zbog nedostatka vremena. Moram pronaći najpoznatijeg europskog Indijanca!

I nalazim ga!

Dobro, ne baš njega, nego spomen ploču Apaškom poglavici Winnetou-u! Winnetoua je stvorio njemački književnik Karl May, koji, usput budi rečeno, nikada nogom nije kročio na američki kontinent. U razdoblju od 1962. do 1968. na području Velebita, Plitvica, Ravnih kotara i Bukovice te Vrlike snimljeno je, u njemačko-jugoslavenskoj koprodukciji, deset filmova o tom poznatom literarnom junaku. Njegov je lik  najviše puta utjelovio  francuski glumac Pierre Brice.

Najviša točka ceste nalazi se na 1044 m nadmorske visine i tu je negdje granica Dalmacije i Like.

Vegetacija se polako mijenja, sve je više kržljavog drveća i cijela slika postaje zelenija.

Putem nailazim na nekoliko spomen ploča poginulim borcima iz zadnjeg rata.

I onda raskršće dvaju makadama s putokazom! Da ne bi bilo zabune, jasno je označen smjer prema autocesti! To raskršće predstavlja sjecište Majstorske ceste i ceste Crne kraljice. Nije jasno tko je bila Crna kraljica, no postoje dvije najzastupljenije verzije. Po jednima je to Barbara Celjska, žena svetog rimskog cara i ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog iz 15. stoljeća, a po drugima žena Bele IV. Po nekim je autorima to, pak, cesta koju su Rimljani sagradili prije 2000 godina kao ogranak rimske Dalmatine koji je Liku povezivao sa sjevernom Dalmacijom.

Kopnena strana Velebita je sasvim drugi svijet. Vegetacija je prava šumska, a među drvećem ipak dominiraju bukve. Nisam neki botaničar ni šumar, no bukvu znam prepoznati.

Kako se spuštam, šuma postaje sve bujnija, a stabla sve viša. Pokušavam naći neki prosjek kroz šumski zid kako bih snimio Liku, ali bez uspjeha.

Pogled mi privlači čudnovati kamen sa šiljatim, piramidalnim vrhom i uklesanim slovom J. Njima je major Knežić obilježavao dionice ceste. Bilo ih je petnaest, ali preživjela su samo četiri od kojih uspjevam „uloviti“ samo ovog jednog.

I odjednom pukne pogled na Liku! Stajem, slikam i krećem dalje.

Vožnja makadamom iscrpljuje, traži stalnu koncentraciju, nježno baratanje upravljačem, gasom i kočnicom.

I još jedan pogled na Liku! U daljini se nazire brdo-stijena Zrin.

Putem nailazim na lovačku čeku. Odlučujem napraviti pauzu. Klimavim ljestvama penjem se do podesta. Možda i nisu klimave, ali nekome tko se boji visine i više su nego klimave.

Sad tek shvaćam kako sam prekriven finom, bijelom prašinom! Ali “nič’ mi neće ovi dan pokvarit”!

Put zove! Ne mogu ovdje ostati dovijeka. Krećem dalje. Prašnjav, znojan, ali sretan. Adrenalin mi daje snage.

Spuštam se u dolinu. Je li to netaknuta priroda? Ne znam, ali liči. Sada znam što će biti jedna od mojih idućih destinacija, predio koji valja istražiti.

Sveti Rok. Nekakva fešta, ori glazba, ali vrijeme mi curi, a ja sam easy rider.

Vrilo mudrosti u Svetom Roku. Legenda kaže da tko se iz njega napije, mudriji postaje. Vrijedi pokušati, bar ću utažiti žeđ. Ali vraga, Vrilo mudrosti je presušilo! Ne baš skroz, nešto curka s druge strane i pretvara se u potok, ali nedovoljno da se čovjek napije. Ništa, ostajem bedast kakav sam i bio.

Izlazim na Ličku magistralu i krećem put Gospića.

Svaki rat je ovdje ostavio svoje ožiljke. Za neke je teško reći iz kojeg su,

a neki su sigurno iz ovog zadnjeg.

Improvizirano oklopno vozilo, spomenik zadnjem ratu.

Gospić. Nastanjen u kontinuitetu od starijeg kamenog doba. Danas kulturno-gospodarsko-upravni centar Like.

Nailazim na simbiozu birtije i fast fooda. To je ono što mi treba.

U fast foodu naručujem hamburger i pomfrit, a u birtiji bezalkoholno pivo. I gozba može početi!

E sad kad sam se namirio, odmorio, mogu skoknuti do još jedne obližnje lokacije koju već dugo želim posjetiti – spomen područje jednom od najvećih svjetskih izumitelja, Nikoli Tesli.

Nikola Tesla rođen je 1856. u obližnjim Smiljanima, a mnogim izumima  zadužio je čovječanstvo kao rijetko tko prije i poslije njega.

Sjedam na Dragicu i nas troje krećemo u posjet Nikoli Tesli.

Ulaznica 50 kuna! Majketi! Riskiram. No, kad sam već došao do Smiljana, moram to i vidjeti. Prodavač karata mi kaže kako upravo počinje show u sobi kraj kinodvorane, a potom je polusatni film o Tesli. Kloparam u motorističkim čizmama i “iberhozama”, hitajući k tom objektu.

Uvodi nas mlada prezenterica, kaže nekoliko riječi na hrvatskom i engleskom, pusti munjicu nekih tridesetak sekundi, dva klinca drže neonke koje svijetle, i to je to.

Upućuje nas u kino dvoranu. Film je totalni promašaj. Pola sata profesor  Gruden i još jedna osoba naizmjence mistificiraju Teslin život. Ništa o njegovim izumima. Potpuni promašaj. U Tehničkom muzeju u Zagrebu  za 20 se kuna (odrasli) dobije neuporedivo više Tesle nego ovdje!

Odlazim do Tesline rodne kuće gdje je uređen muzej s replikama nekih njegovih izuma.

Ispod svakog eksponata, dugme za pokretanje. Sve sam ih isprestiskao, ali ništa se nije pokrenulo. Dijete u meni je totalno razočarano i sad bi leglo na pod i vrištalo.

Vrišteći u sebi, odlazim do pravoslavne crkvice. To budi uspomene na mog djeda, protu Dušana, ubacujem tri kune u škrabicu, uzimam tanku smeđu svijeću od pravog voska, palim je za djeda, babu, drugog djeda i drugu babu, mog starog, Mirnu, i ubadam u posudu s pijeskom. Nisam vjernik, ali neće škoditi.

Dan polako curi, preda mnom je još mnoštvo kilometara, sjedam na Dragicu i nas troje krećemo… nekuda. U Gospiću tražim putokaze za Zagreb, negdje dalje putem skrećem prema Korenici. Znao sam da je Lika lijepa, ali ovoliko lijepa, ne, to nisam znao!

U Korenici sam na poznatom terenu. Tankiram Dragicu i krećemo, ovoga puta stvarno prema Zagrebu. Još jedno stajanje u Tušiloviću, u mojoj uobičajenoj birtiji. Dok cuclam bezalkoholno pivo, gledam eksponate muzeja na otvorenom, topove, oklopna vozila, MiG 21…

Pred garažu dolazim obavijen mrakom. Putovao sam nekih jedanaest sati, od toga čistih šest u sedlu i prejahao oko 320 kilometara, 18 po makadamu.