Čitaonica | U korak s vremenom | Vrijeme na dva kotača | Zanimljivosti

Uskršnje razgibavanje guma

19.04.2017. | Nebojša Subanović

Uskršnji je ponedjeljak dobar dan za proljetno razgibavanje guma na Dragici. Dobro, svaki sunčani i iole topao dan je dobar dan za razgibavanje guma! Baš takav je bio i uskršnji ponedjeljak ove godine. I to je trebalo iskoristiti!

Nas šestero, Goran, Ivana, Lovro, Mate, Siniša i ja te pet motora. nalazimo se tog jutra na početku Bukovčeve u namjeri da preko Medvednice prijeđemo u Hrvatsko zagorje, preciznije, dođemo do Oroslavja i tamo popijemo kavu.

Proljetna vožnja zmijugavom šumskom cestom zahtijeva dosta koncentracije, ne toliko zbog nezgodnih oštrih krivina nego zbog ostataka jesenjeg lišća i zimskog šljunka kojim su cestari posipavali ceste. I k’o za vraga, najviše se skupljaju na tim oštrim okukama.

Dragica baš nije motor za takve ceste, ali uredno savladavamo sljemenske kilometre i kako se penjemo, temperatura osjetno pada da bi na vrhu bila jedva pet stupnjeva Celzija! Niska vanjska temperatura načelno nije neki problem – čovjek se propisno obuče i to je to. No, problem je s gumama. Čak i zagrijane gume na hladnoj podlozi mogu biti nezgodne.

Nije baš bilo puno vremena za razgledavanje panorame Zagreba, tek kratki pogled kroz šumsku čistinu, no na silaznoj strani smo stali zbog fotografiranja, što je omogućilo koju sekundu dulji pogled na Zagorje.

Zmijuganje do Donje Stubice gdje road captain Siniša umjesto prema Oroslavju skreće prema Gornjoj Stubici. Nagovaram društvo da produžimo do spomenika Matiji Gupcu i Muzeja seljačkih buna, tek koji kilometar dalje u tom smjeru te tamo popijemo kavu.

Uz jedno krivo skretanje, dovodim društvo do gigantskog Matije Gupca kipara Antuna Augustinčića. Nekako mislim kako se glavni lik monumentalnog spomenika ipak nalazi u donjem desnom dijelu – mali Petrica Kerempuh, komedijaš i lakrdijaš, kroničar svoga vremena, narodni filozof i mudrac, neradnik, zabavljač i pjesnik. Neki moderni povjesničari spore ulogu Matije Gupca u seljačkoj buni, čak i značaj i dimenzije same bune, govoreći kako je to bio obračun zavađenih plemića feudalaca, a Gubec i njegovi kmetovi nebitna nuspojava ili, u najboljem slučaju, iskorišten narod. Kako god, osobno ću i dalje vjerovati u šenoevsku verziju Seljačke bune.

Ako mislite da smo tamo popili kavu, gadno se varate. Mada bih se mogao kladiti da sam zadnji puta tamo vidio restoran! Ili birtiju u najmanju ruku!

Na kraju završavamo u poznatom restoranu u Oroslavju gdje pizze izgledaju fantastično. Nažalost, nisam dovoljno gladan pa samo gledam, no obećajem: vratit ću se!

I tako, riječ po riječ, ode moja kava, njihova pizza i krećemo put Zagreba, ali sada preko Zaboka te starom cestom za Krapinu.

Parkiram Dragicu u garaži i zavlačim se ispod nje da vidim je li ulje još uvijek curka. U servisu su mi tvrdili da su sve predihtali i da nema šanse da negdje curi. I ne curi. Mašina suha k’o barut!

Još jednom je pomazim i zatvorim vrata garaže.